Asim Bajramović

POEZIJA
Asim Bajramović (USA) 

 

Biografija

Rođen 1956 god.Bileća, Bosna i Hercegovina.

Pjesnik Asim Bajramović, koji pjeva narodnim duhom stihove oplemenjene izuzetnom poetikom i narativnom snagom, pored pjesama, uspješno se izražava kroz poeme sa historiskom tematikom - gdje na najbolji način se ispoljava nesvakidašnji dar za poetsku kreaciju, gdje je svaki stih isklesan u čvrstom kontekstu narodnih predanja - koja odišu svježinom autentičnog bosanskog pjesništva.

Svoje radove Bajramović u više navrata je objavljivao na radiju "Naša Riječ - Čikago", kao i u lokanim novinama "Peta strana svijeta". Mnoga djela autora su pretočena u melodije pa se u raznim interpretacijama izvode uz mizičku pratnju, a tekstove koristi i "Institut sevdaha - Visoko". Odlomak poeme Istina ne zna za zaborav" objavljen je 2007.godine u zbirci radova "Kad progavori tišina".

Trenutno živi i radi u U.S.A


Šta se ovo dešava



Da dođem s’ posla - jedva sam ček’o,

kuća opet prazna - pijem kahvu sam,

odlutao sam nekud u mislima daleko,

a dokle sam stigao - ne znam ni ja sam.



Polu-prazan fildžan u rukama mojim,

a kraj mene album - slike prošlih dana,

otvorih ga lagano - uspomene brojim,

da se sjetim prošlog vakta i zemana.



Izblijedile slike - lica srcu znana,

jednu ipak spazih - posebno blijedu,

pa se sjetih šta mi je govorila nana,

da se samo sine umire po redu!



Na slici povorka u tužnom pokretu,

koračaju na džennazu - ali ne znam čiju,

dok slika u meni pobuđuje sjetu,

u pročelju razaznajem - bijelu ahmediju.



Efendija džematski - Sulejman se zvao,

ako me još sjećanje kao nekad služi,

da pritekne u pomoć s’ ljubavlju je znao,

i da riječ utjehe nevoljniku pruži.



Na rukama ljudi - tabut drže vješto,

na putu za vječnost - bezbrižnu i mirnu,

svi bi da mu sada srcem kažu nešto,

ili barem da ga zadnji put dodirnu.



A sjećam se - dječački prolaziše dani,

rahmetli bi babo - usput meni rek’o:

„Svi poslovi moraju ostati po strani

a sevap je otići kada umre neko!“



Običaji od iskona-gdje promjene nema,

na džennazu nisu odlazile žene,

abdest se uzima - lijepo se sprema,

a babo je stalno vodio i mene.



U haremu mezar - safovi se prave,

džennaza se klanja - El-Fatiha uči,

efendija pita da mu svi hellale,

na kapiji otvorenoj prema vječnoj kući.



Ka mezaru tabut na rukama kreće,

zadnji grumen zemlje na njega se spusti,

a on k’o da sluti da vratit' se neće,

ni kad zadnje sure srcem se izusti.



Gledam danas vrijeme - naopako neko,

daleko od običaja prelijepih naših,

razmišljm o svemu i ne znam šta bih rek’o,

strah me obuzima u duši se plašim.



Odlaze ljudi bez reda i bez broja,

s nekim tuđim navikama - mezari se prave,

daleko su običajia - gdje je Bosna moja,

s nekm čudnim natpisima što ih sekte slave.



Spaljuju ih negdje - obijesa Bože!

kao nema mjesta za one što umiru,

više čovjek umrijeti - k’o čovjek ne može,

a kamoli da počiva u vječnome miru.



Šta se ovo dešava - kuda svijet ide?

Da l’ se u nepovrat sve polako kreće,

da li duša osjeća - da li oči vide,

je li ovo smak svijeta ili nešto treće?



Oprosti nam Allahu možda nismo znali,

ili nismo čuli riječ iz Kur’ana,

a džehennem biće možda i premali,

kad nam budu čitali grijehe naših dana.











Krila domovine



Razdragana djeca - sreća na sve strane,
rudari u jami - čela im se znoje,
sevdalinke prelijepe - znane i neznane,
to bijahu krila domovine moje.

Žubor bistrih rijeka – otkos rosne trave,
sa pčelama što se u zanosu roje,
ljubičice što se, kao safir plave,
to bijahu krila domovine moje.

Sve planine njene - s kapljicama rose,
ili kada im zime - bijela ruha skroje,
kad’ proljeće - lasta sa juga donose,
to bijahu krila domovine moje.

Fabrike i škole sa radničkom rukom,
kad’ zbog Prvog Maja okićene stoje,
a vozovi pod teretom - nadmeću se bukom,
to bijahu krila domovine moje.

Otvori se nebo i spusti se tama,
a razum nadvlada neka čudna sila,
ostadoše zgarišta i tuga u nama,
tamo gdje bijahu - domovine krila.

Kad se oblak raziđe - vratiše se laste,
a buice povukoše u tokove svoje,
ljubičica plava nastavi da raste,
na krilima zlatnim - domovine moje.










Šta je život?



Je li život pjesma sretna,
koja nema kraj
ili suza koja muti,
bistrom oku sjaj?

Je li život uski prolaz,
do beskrajnog sna
i ključ zlatni da otključa,
vrata dženneta?

Je li život dar Božiji,
što nam nudi spas
ili vatra džehenemska,
koja čeka nas?

Je li život prelijepi,
nježan majčin skut
ili stećak pokraj puta,
davno podignut?

Da prkosi vremenu,
sumorno da drijema
i svjedoči nijemo,
da vječnosti nema.













Suzne oči Omerove



Prolazi život brzo kao tane,
ponekad prepun, šunda i kiča,
a nekada tugom priče su satkane
igraju se s’ nama - dok život ih priča.

Životne su priče tugom ispletene
a srca ostaju skršena - nijema
tad se duše pitaju, umorne i snene,
da li ima pravde ili možda nama?


Sinoć po običaju - jacija se klanja
zastadoh na tren - selam da predam
odnese me misao unazad daleko
i ako već prošlo je godina sedam.

Bijaše Bajram - negdje pred kraj zime,
još se zadnji snijeg podigao nije,
a Bajram svaki - sve što dođe s njime
ljepši od onog što je klanjan prije.

Prepuna džamija - sabur duši zove
Bajram-mubarek trepti sa svih strana
srca puna sabura - puna snage nove
na hadži-Bajram - poslije ramazana.

Žamor svuda dopire i smijeh se čuje,
bajramluk se dijeli - vesele se djeca,
jedan dječak u uglu - baš k’o da tuguje,
i još mi se učini da iz duše jeca.

Priđoh mu na korak - i bajramluk pružam,
ne znam ni šta rekoh - dragoga mi Boga,
a on pogled obori - potišten k’o sužanj,
ja sam ovdje došao - čekam babu svoga.

Otiš’o je veli, moj babo odavno,
šesti Bajram, evo, u nepovrat prođe,
a rekli su da će da dođe ovamo,
u džmiju kada prvi Bajram dođe.

Ja ga volim najviše, i on voli mene ,
vratiće se - ja to zasigurno znam,
ručica mu stisnuta - oči polusnene,
ovo su mi rekli mom babi da dam.

Kada ruku ispruži - pogled mu zablista,
snaga neka silna - srcu nepoznata,
a na dlanu ljiljan - kao duša čista
prelijepo saliven od suhoga zlata.

Na ljiljanu ime - urezano stoji,
poslije svakog slova meni dah je stao,
ispod piše mojoj - Bosni za navijek,
što imadoh - ja sam sa ljubavlju dao.

Zatreperi suza u mom bistrom oku,
a misli me odnesoše preko okeana,
u trenutku osjetih svu tugu duboku,
iz ratnoga pakla i minulih dana.

Pred očima mojim iz logora slike,
a linije odbrane grčevito stoje,
sa svih strana granate, silne, prevelike,
a dječak se nasloni na koljeno moje.

Dotakoh mu kosu - kako ti je ime,
a u njega riječi - kao da se kradu,
gdje li mi je babo - šta li je sa njime,
zna li da ga čekam u ovome gradu.

Ja se zovem Omer - nježna duša jeca,
a iz oka vrela suza već se sprema,
s’ očevima svojim igraju se djeca,
a ja nemam s’ kime - moga babe nema.

K’o da sunce zamagli a utihnu glas,
k’o da će kijamet u ovome danu,
suzne oči Omerove - prate me i danas
sa ljiljanom zlatnim na njegovom dlanu.

Otiš’o je babo zbog Bosne i dina,
sakrila ga trava - cvijetna i rosna,
u amanet Bosni ostavio sina,
a ko zna dal’ se babe - danas sjeća Bosna.

Mali Omer često u misli mi dođe
ne znam da li ću ikad zaboravit’ moći
koliko će Bajrama uzalud da prođe
čekajući babu koji neće doći.

Koliko je djece - kao Omer što je,
niko i ne sluti - ni broja im nema,
što djetinjstvo zalud izgubiše svoje,
ne znajući šta im život sutra sprema.







Sevdahom se Bosna okitila

Sevdahom se Bosna okitila,
od sevdaha - ruho načinila,
pjesma draga - vesela i mila,
ljepotom joj - dušu napojila,
a plnine - visom nadvisila.

Polja ravna - a brda visoka,
krvarila - s’ juga i istoka,
sa sjevera - i pustog zapada,
moja Bosna - prkosi i sada,
k’o djevojka - prelijepa mlada.

Zavila se u visoku namu,
svjetlost njena - pobjeđuje tamu,
nepokorna - u svome jordamu,
ne pozna se - Bosna po haramu,
već po pjesmi - i svome sevdahu.

Sevdalinka pjesma - nek’ se ori,
neka srce - Bosansko otvori.
čista kao zora - kada zori,
k’o planinski izvor - kad žubori,
neka svojom - dušom progovori.

Neka cvjeta ljiljanova grana,
nek’ prolama - Bosna od ezana.
da gazije rađa - od mejdana,
sevdalinka - nek’ se čuje znana,
Bosno moja - pjesmom opjevana.

K’o kad sunce - sa istoka sine,
pa obasja - brda i doline.
sve od Sane - do duboke Drine,
nek’ se čuje - pjesma od miline,
širom Bosne i Hercegovine.





OPET SAM SANJAO SANU


Opet sam sinoć sanjao Sanu,
protiče ponosno.
Kozara gordo ljepotom svojom,
diže se nad Bosnom.
Sana rijeka obale drage,
mladost mi ostade s njom
i duša moja prepuna sjete
da bdije nad Bosnom.

To nije Sana, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.

Opet sam sinoć sanjao pjesmu,
od ruha bajramskog
ponosne ljude velikog srca
srca bosanskog.
Ja pjesmu čujem a dah mi stade
jer ja tu pjesmu znam
duša bi htjela al’ mi se ne da
da je zapjevam.

To nije pjesma, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.

Opet sam sinoć sanjao sabah
ezanom prošaran
Bajramski miris Bosnom se širi
a ja sav ponosan.
Volim taj sabah, volim taj miris,
volim ga srcem svim
duša bi htjela alۥ mi se ne da
da ga osjetim.

To nije sabah, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.

Opet sam sinoć sanjao majku
nježno me miluje,
a duša moja trepti od sreće
u njenom krilu je.
Pa onda čujem k'o da me zove
san java postaje,
vrati se sine prolazno sve je
al’ Bosna ostaje.

To nije majka, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.










NEKA BOSNA MIRIŠE BAJRAMOM


Čuješ li ezan
sۥ munare dopire,
kۥo miris ruže
u srca ponire.
Sve kۥo da usnu lijepim dženetskim snom,
a Bosna moja miriše bajramom.

To mlad mujezin
ezanom duše kni,
usnule hoće
iz sna da probudi.
Nekۥ sve zablista u punom sjaju svom
dok Bosna moja miriše bajramom.

Nekۥ zatrepere
džanfezli dimije,
šta ima srcu
ljepše i milije.
Baš kao maštrafe sۥ bajramskim šerbetom
dok Bosna moja miriše bajramom.












NEMOJ HAJRO ŽIVOTA TI


Kraj prozora Hajra sjela,
u misli se zanijela,
suze proljeva.
Na šiltetu majka sjedi,
svoju Hajru tužno gledi,
kahvu doljeva.

Šta je kćeri majci kaži,
da ti majka lijek traži,
dok je vremena.
Ne pitaj me majko stara
moju dušu tuga para
puna čemera.

Voljela sam svog Omera
ponos bješe sveg šehera
Hercegovac mlad.
Nije gled’o suze moje
kraj Neretve ostao je
branit’ Mostar grad.

Dugo,dugo ja se nadam
da će doći iznenada
tugo golema.
Dal’ će doći il’ ne doći
ja prežalit neću moći
moga Omera.

Progovara stara mati
nemoj Hajro života ti
sanjala sam san.
Tvoj će Omer tebi doći
da uljepša tamne noći
prsten da ti da.

Taman majka izgovori
na avliji neko zbori
Hajra pogleda.
Omer stoji s’ ruže dvije
još odlučni nego prije
srce da joj da.












AKO PITAŠ


Ako pitaš šta je Bosna
evo šta,
plemenita i velika duša
bosanska.

Ako pitaš ko je Bosna
evo ko,
prijateljsko al’ ponosno
srce bosansko.

Ako pitaš, gdje je Bosna
evo gdje,
u grudima našim sanja
snove najljepše.

Ako pitaš po čemu se
pozna najlakše,
sevdahom joj sevdalinke
ruho satkaše.

Ako pitaš, ko je čuva i ko
pazi je,
vjekovima nad njom bdiju
njene gazije.

Ako pitaš dal’ je Bosna
poklon od Boga,
to ti ne znam , ali je đžennet
svijeta ovoga.

Ako pitaš što je volim
evo što,
tu sam rođen tu je moje
srce ostalo.








MLADOST BOSNE MOJE


Kao kada kujunđžija
belenzuke kuje,
i prošara zlato
u najljepše boje
nek’ se pjesma,
nad pjesmama čuje
dušom neka progovori
mladost Bosne moje.

Nek’ o sreći i ljubavi
svaka pjesma priča,
neka u njoj slike
iz djetinjstva stoje,
o ljepiti Bosanskih
prela i teferiča,
dušom neka progovori
mladost Bosne moje.

A nek’ Bosna moja
u mladosti raste,
nek’ bulbuli pjesme
kraj Mostara poje,
nek’ proljeća svakog
vrate joj se laste,
dušom neka progovori
mladost Bosne moje.


Asim Bajramović
Rolling Meadows
Illinois U.S.A