Piše: Šerif Velić
Dragi prijatelji, želim vas iskreno poselamiti i pozdraviti. Ovom tužnom prigodom dobih mogućnost da kažem nekoliko riječi. Neću duljiti. Mislim da nisam dobar govornik, a zastupam mišljenje da dugi govori kriju u sebi nedostatke ili možda obećanja koja se nikada ne ispune.
Kevljani, 13/08 2012
Povodom okupljanja kod masovne grobnice
Dragi prijatelji,
želim vas iskreno poselamiti i pozdraviti
Ovom tužnom prigodom dobih mogućnost da kažem nekoliko riječi. Neću duljiti. Mislim da nisam dobar govornik, a zastupam mišljenje da dugi govori kriju u sebi nedostatke ili možda obećanja koja se nikada ne ispune.
Zovem se Šerif Velić. U ovim našim Kevljanima sam rođen i živim ovdje, ma šta to značilo. Kada je o nama logorašima riječ često se čuje da neko kaže bivši logoraš,tog i tog logora. Ja imam svoje mišljenje o tome. Nismo mi bivši nego smo mi trajni logaraši. Gubitkom slobode izgubismo zdravlje, imetke i ideale, a ogromni broj i sam život o čemu svjedoči i ova masovna grobnica pored koje se danas okupismo. Pa ima li išta da nam je ostalo? Ima, dragi prijatelji, ima. Ostalo nam puno dostojanstva i ponosa. Zato budimo ponosni što smo ovo što jesmo i budimo ponosni što smo Bošnjaci-muslimani. Ja se lično ponosim time i isto zlo nemislim čak ni mojim dželatima koji od mene napraviše invalida u logoru Omarska.
Moji drugovi logoraši tražili su da danas izdvojim nekoliko detalja i da pokušam reći kako je to nama bilo u tim logorima kroz koje prođosmo. Dugo sam mislio šta da kažem. Zaključih da je možda došlo vrijeme da prestanemo sami svoji rane pozlijeđivati, nego da pokušamo vidjeti kako dalje jer rane su i onako preduboke i neće nikad zamladiti. Vrijeme prolazi a nama valja živjeti. Da govorim o sebi i lićnom stradanju neželim, a da ovama govorim ne smijem jer vi sami najbolje znate kako vam je bilo.
Mi smo se ovdje okupili da odamo poštovanje ovim nevinim žrtvama što su doskora ležali u ovoj grobnici. Njima je najteže. Šta ima od života vrijednije. 452 duše. Nikada ne smijemo zaboraviti da su oni ti koji su na svoja pleća preuzeli i dio našeg tereta. Neka im se dragi Bog smiluje a nama da snage i sabura da istrajemo pa da njihova žrtva ne bude uzaludna.
U logoru su nam govorili da su nas u tri grupe svrstali. Po njima prva grupa su bili extremi i te su ubijali kako im je koji dolazio pod ruku, za druge su govorili da će ih protjerati, a treća grupa će biti puštena svojim kućama sa kojima navodno žele graditi suživot. A kojim kućama kad su srušili i spalili naše toprake da ni ćumez nije ostao.
Ovo nije nikakav politički govor. Negovorim u ime bilo koje političke stranke. Govorim u ime poštenja, morala, pravde i pravičnosti jer to su univerzalne ljudske vrijednosti. Nepozivam na mržnju ili osvetu. Tu pored ovih stradalnika pružamo ruku pomirenja, ako neko ima da tu ruku prihvati, ali istovremeno zahtjevamo pravo da
kažemo šta mislimo. Ako smo mi ta grupa skojima su željeli graditi suživot onda neka nam vrate naša prava koja nam pripadaju i po Božijim i po ljudskim zakonima. Nama se osporava gotovo sve. Samo nam nebrane da uredno uplaćujemo naše obaveze i doprinose.
Devedesetih godina kada su vjetrovi demokratije zapuhali ovim podnebljem njihov glavni argument bio je tenk i kalašnikov. Danas se zaklinju u demokratiju kada smo mi Bošnjaci postali nacionalna manjina u gradu Prijedoru, jer smo protjerani u gotovo sve zemlje svijeta.
Želim uputiti nekoliko riječi ovdje prisutnim, a posebno onima što danas iz koje kakvih razloga nisu ovdje snama. Devedesetdruge za nas Bošnjake cijeli Prijedor je bio ogromni logor. Na ovakvim mjestima trebali bi da se hiljadama brojimo. Upišimo crvenom olovkom u svoje rokovnike i kalendare datume Keraterma, Omarske, Trnopolja, Manjače, Vlašića i Batkovića gdje smo bili izloženi najtežim oblicima torture i masovnog uništenja.
Pomračenje uma
Strah i panika šire zjenice nedužnih
Pomračenje uma se dogodi
Jahači apokalipse nastupiše
Habile, Kabili ubijaju
Mač i kosa sude
Sud strašan i neumorljiv
Smrt živote na gomile sabira
Nepravda šutnjom odobrava
A pravde nigdje na vidiku
Visoko šije podigoše
Kud prođoše zagadiše
Laž istinom nazvaše
Zemlju božiju glavama nasijaše
Sreću svoju na nesreći tuđoj gradiše
Nepravda šutnjom odobrava
A pravde nigdje na vidiku
Žrtve vape: pravde, pravde
A zločinci knjige o vratovima nose
I od zaslužene kazne strepe
Kazna! Istina konačna
Pravda stiže. Određenje svevišnjeg
Od gotovo pet hiljada žrtava na prijedorskoj opštini malo ko ima da nije izgubio nekog bližnjeg. Dužni smo da ih se sjećamo pa i na ovakav način.
I na kraju želio bih da naša poruka danas sa ovog mjesta bude:
- Neka se dogovaraju oni što su na poziciji, a za dobrobit svih.
- I neka odgovaraju oni što su krivi za zločine počinjene bilo gdje i bilo kome u ovoj našoj Bosni i Hercegovini.
Konačno, neka je rahmet Božiji i mir Božiji na sve nevino stradale žrtve, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali.
