Sjećanja I i II dio

Sjećanja Šerifa Velića

Duga zimska skandinavska noć sa lahkoćom je pobijedila dnevnu svjetlost i veoma preuranjeno se spustila na gradić u kome trenutno živim sa svojom familjom. Kad pravo razmislim dana haman i nejma. Možda samo u kratkom periodu od deset do dva sata popodne. Ni nalik na one naše bosanske dane.

 

Write comment (0 Comments)

Hajra sa Kozare

"Hajra sa Kozare"

Behar se rano otrunio te godine. Prve haslame pocele su ruditi vec u maju...

U maloj carsiji podno Kozare zivjelo se u groznicavom iscekivanju hoce li biti

rata. Nije se znalo sta nosi dan, a sta noc.

**************

Ajsa, Hajrina mati, lomila je prste i glasno othukivala. Pamti Drug! svjetski rat i

pokofj prilikom "oslobadanja" njene carsije. I tada su se zbog necega svetili, a

ubijali odreda, sve sto im je doslo pred cijev i pod kamu. Na njene oci ubili su

njenog Jusu. U vlastitoj avliji. Nikad nije smjela ni upitati sta je skrivio. Slutila

je da bi moglo biti jos i gore. Svojim ocima gleda nepregledne vojne kolone kako, poput sivomaslinastih zmijurina, gmizu regionalnim putem prema Banjoj Luci.

Povlace se iz Slovenije i Hrvatske. Hajra je bila uznemirena, ali nije osjecala strah. Cim su saznali da Srbi namjeravaju napasti, ona i njen Hamza prikljucili su se grupi za odbranu. Svjesni su da ne mogu uciniti mnogo, ali su odlucili boriti se. Danima su bili viseizvan kuce nego u kuci. Danju se dezuralo na periferiji, a nocu patroliralo carsijom.

"Hajro, kceri, sta se to stobom zbiva? Skroz si se promijenila", pitala je

zabrinuta mati, a ona bi odmahnula rukom i odgovorila: "Ne brini, majko, sve ce biti u redu".

Takav odgovor majci je povecavao nemir i zle slutnje.

"Cerce draga, zar kod toliko carsijskih mladica da has ti moras camiti na torn

punktu? Puska nije za tebe. Zensko si."

"Ali, majko..."

**************

Hajra i Hamza skupa su jos od rane mladosti. Nekako u isto vrijeme dobili su

posao u "Obucarskoj", kako su u carsiji zvali mali pogon za izradu kozne

galanterije. Radili su na strojevima za oblikovanje gornjih dijeloya muskih

cipela. Na nekoliko koraka jedno od drugoga.

Lijepo graden, izrazito visok, privlacio je svaciju paznju. Bujna crna kosa

krasila je visoko uzdignuto celo. Duboka uspravna crta, izmedu gustih obrva,

koje su sirokim lukom omedavale njegove smede oci, cinila ga je starijim nego

sto je bio. Izrazen, malo povijen nos i dugo lice, s jakom i pomalo cetvrtastom

bradom. Sve to odavalo je covjeka cvrstog i stabilnog karaktera.

Svidao joj se, a svidao se i drugima.

Ona, nasuprot njemu, sicuhna. Kad bi se propela na prste, jedva bi mu do

ramena dosegla. Iz blizine, ako ga je htjela pogledati u oci, morala je glavu

dobrahno zabaciti unazad. Ipak, koristila je svaku priliku da skrene njegovu

paznju. "Hamza, molim te, de pogledaj ovo, de uradi ono. De mi pomozi..."

Rado je pomagao, ali kako se njoj cinilo, na nju, nije posebno obracao paznju. A ona, iz dana u dan, sve vise bila zaljubljena. Nije joj bilo dosta sto ga gleda, nego je na njega mislila i kad nisu skupa. U masti ga je zvala svojim. Pred spavanje, zadnje misli bile su namijenjene njemu. Kad.se budila, prvo sto bi ugledala bile su njegove krupne smede oci. Sva ustreptala, zurila je na posao, jer je znala da ce sresti svoga Hamzu.

Htjelo se da se Hamza na poslu povrijedi. Masina mu je zahvatila prst.

Krv je siknula, a Hajra to prva vidjela. A ko bi drugi. Hitro je prisla. Skinula je sa svoga vrata mahramu i brizno pocela zamotavati mu ruku. Nije ga boljelo. Vise se cudio Hajri sa koliko njeznosti i paznje je to radila. Srce mu je zadhrtalo kad je u njenim ocima spazio suze.

"Vidi ti nje... Pa, ako sam se malo posjekao, nije mi ruka otpala." Kad ju je prvi put pozvao da skupa izidu u carsiju, pristala je. Od tada se nisu razdvajali.

Sve njene zelje, kao u naj Ijepsoj bajci, postale su stvarnost. A on je, koliko god se trudio da joj pokaze koliko mu je do nje stalo, uvijek ostajao iznenaden. Na svaku njegovu lijepu rijec uzvracala je jos Ijepsom, a svaki njegov umilni pogled, u njenim ocima razbuktavao je jos jaci plamen ljubavi. Od pupoljka koji samoje bio svehnuo, Hajra se pretvorila u najljepsu ruzu! Hamza.

Dobrocudni div ispocetka se nije mogao nacuditi odakle joj tolika snaga i energija, ali se s vremenom naviknuo i pustio da ga ona vodi. Oboje su imali velike porodicne kuce i mogli birati gdje ce stanovati, a iznajmili su stancic. Tako su se dogovorili. I njeni i njegovi su se bunili, ali kad su uvidjeli da ne koristi, pomirili se sa tim.

************

Njihova carsija bila je premala da bude grad, a pregolema da bude selo. Oni su je voljeli takvu kakva je i ne bi mogli zamisliti zivot negdje drugdje. Izgledala je kao da ju je sama planina iznjedrila. Prvi obronci pocinjali su vec u sokacima.

Sa tri strane gora, a cetvrta, jugoistocna strana, ravno polje dokle pogled dopire. Jos ga je kao dijete njegov babo poducio vjestini kretanja planinom. Najljepsa muzika bila mu je slusanje fijuka vjetra u stoljetnim planinskim sumama, a naljepsi pogled sa planinskih visova gledati carsiju i okolinu. I Ijeti i zimi, koristio je svaku priliku da zaroni u tajanstvene planinske krajolike. Od kad su skupa, on i njegova Hajra cinili su to zajedno. Posebno u proljece, voljela je planinski ugodaj. Noge je prala na bistrim potocima, na proplancima brala raznobojno cvijece i kitila svoga Hamzu. Duboko u dusi osjecala je da, ustvari, nigdje kao ovdje, u planini, ne moze biti blize Hamzi. Vecinom su hodali bez odredenog cilja, savladivali prepreke i uzajamno se pomagali. Nekad bi ona njemu pruzila ruku, a nekad on njoj, a kad bi mu se ucinilo da se umorila, s lahkocom bi je uzeo u narucje i ponio, a ona bi ga zahvalno gledala, rukama mu obgrlivsi vrat. Na proplancima su se odmarali.

Brao je sumsko cvijece i uplitao u njene kose.

"Aha, mala, evo ga!"

A onda je upitao:

"Bi li ti voljela imati nase dijete?"

"Cuuj, bih li voljela? Naravno da bih! A ti?"

"Ne jedno ili dvoje, cijeli tim."

"Muskiilizenski?"

"Ha, ha, ha. Oba!", smijao se od srca Hamza.

nnnnnannnnanaa

Sve je pocelo 24. maja 1992. godine u 14 sati i 15 minuta.

U nedjelju.

Pravoslavni posveceni dan.

Prvo su otisli u crkvu, da ih pop blagoslovi, a onda granatama zasuli svoje

dojucerasnje komsije.

U petak, dva dana ranije, isto se dogodilo muslimanskim naseljima zapadno od Prijedora.Sveti dani? Pomijesali Bozije i ljudsko u ime prolivanja tude krvi.

A muslimani cekali da haslame dospiju.

Strani ljudi, kao aveti, nahrupili u carsiju. Poceli sa svojim planovima. Hoce

uzeti ono sto nikad nije bilo njihovo. Zelja im je da jednom zauvijek tude bude

njihovo.UIog je velik!

Zato i zlocin mora bit! velik. Zato je Kozarac morao nestati sa lica Zemlje.

Za samo nekoliko dana nestalo je carsije i njenih stanovnika. Kozarac je

opljackan i ponizen. Narod, po kratkom i unaprijed utvrdenom planu, snagom "

svijetlog" oruzja bi satjeran u logore. Kao stoka u torove.

U carsiji ostali samo mrtvi. Na stotine leseva po sokacima, avlijama, u kucama.

Mnoge su i zive spalili.

nnnnnnnnnn

Ajsa, Hajrina mati, nije znala sta bi. Kcerka joj govori da ide kud i ostali narod,

a njoj se ne ide. Stara i nemocna, ne moze u planinu, a ni kcerki ne moze reel da ziva cetnicima padne u ruke. Osjeca kao da joj se srce polovi. Sve se mora

odluciti za samo nekoliko minuta; narod u grupama i sa najnuznijim stvarima,

oborenih glava, promice prema mjestu gdje im je naredeno da dodu.

Kao da slute da se posljednji put gledaju. Majka joj, drhtavom starckom rukom,

miluje lice, a glasa niotkud. Zanijemila. Bas sada, kad je htjela toliko toga, ne

moze. Samo suze, krupne kao alem kamenovi, kvase obraze. Hamza stoji i gleda.

Za njih dvoje, svaki trenutak je dragocjen, a nema snage da pozuruje.

"Idi, majko...", na jedvite jade progovori Hajra. "Srest cemo se mi uskoro, ako

Bog da", pa se naglo okrenula, dotakla Hamzu za ruku i tako su zamakli za prvu kucu.

Skamenjena, bolom skrhana, majka jeknu:

"Hajro, kceri, cuvajte se! Hamzaaaa, pazi na nju!"

Htjela bi viknuti da joj glas cijelim Potkozarjem odjekne, a sve se pretvorilo u

nemusti jauk. U ruci joj na kukalj svezana mahrama i u njoj sav imetak. Nemocna, i nije mogla ponijeti vise.

"Ah, jadna li sam i cemerna! Moj Allahu, sto me ne uze da ne gledam hala

ocima." Majka Ajsa je, uz pomoc komsija, nekako stigla do logora Trnopolje, a potom u Zenicu. Kako se rastala sa Hajrom i zetom, jedva bi je namolili da popije koju kap vode. Ne bi ni vode da nije namislila makar ziva stici, nek je barem ukopaju kako pristoji, da joj zvijeri ne raznose kosti. U Zenici je ispustila svoju plemenitu dusu. Ukopali su je na parceli namijenjenoj izbjeglicama.

nnnnnnnnnnnn

Hamza i Hajra, skupa sa desetak mladica iz carsije, duze od mjesec dana su u

planini. Zadnjih nekoliko dana ne jedu nista.

Nemaju sta. Hrane je bilo dok su mogli ukrasti svoju iz carsije i okolnih sela, ali su cetnici krenuli u pretres Kozare.

Cetnicima su nanijeli gubitke na nekoliko mjesta. Ali, kad su uvidjeli da tu ne

mogu opstati, rijesili su prebaciti se do rijeke Save i spas potraziti u Hrvatskoj.

Nekolicina je uspjela. Hamza i Hajra nisu. Hamza je ranjen.

Kad je vidjela sta se s njim dogodilo, zaboravila je na opasnost. Prisla mu je.

Molio je da ga ostavi i bjezi.

"Dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad ce tebi tvoja Hajra pomoci..."

Njen Hamza umro je na njenom krilu. Tako su je i cetnici zatekli.

"Vidi bule kako zna zaliti. Je li? A bi li mene tako zalila?"

Trgla se. Shvatila je sta joj se sprema. Pokusala se masiti puske. Do zivota joj

ionako vise nije stalo. Ako nema njega, ni ona ne zeli zivjeti.

Bill su brzi. Jedan je sutnuo pusku daleko od nje, a drugi su je, kako koji,

zgrabili za kose, ruke i noge. Nije ih molila. Pokusala ih je isprovocirati

uvredama da je ubiju, ali nisu htjeli. Obescastili su je pokraj mrtvoga Hamzinog

tijela.

Vezali su joj ruke i potjerali na put. U vozilu su joj povezali oci. Osjetila je kad

su stigli u carsiju. Cuvari su primili nekoliko komandi i nastavili. Uskoro su dosli

u Prijedor.

Samica. Pretucena, umorna, pozeljela je leci na prljav i hladan beton, ali joj nisu dozvolili. Satima su je ispitivali i tukli. Tri dana. Kad su je dotjerali u logor, bila je u uniform!. Po svuda tragovi krvi. Hamzine i njene krvi. Sva rascupana,

izubijana, a prkosna. Nisu je odmah ubili zato sto je to neprestano od njih trazila.

"Prokletnici! Imam samo ovaj zivot koji mi mozete uzeti, ali neka znate, ja sam

se iskupila i nikada se necete moci naplatiti. Zarobili ste tijelo, ali dusu niste.

Prokleti bili!"

"Pricekaj, balijko. Ispunit cemo ti zelju, ali ne kad ti 'oces, nego kad mi

cednemo."

Nije jedina zena u logoru. Bila je jedina koja je dijelila sudbinu muskaraca.

Ostale zene imale su pristup kupatilima jer su ih cetnici silovali, a ona je boravila sa muskarcima u najtezim uslovima.

Iz "B'jele kuce" Hajru su prebacili u garazu. Tridesetak kvadrata, a stotinu

trideset sest logorasa. Petero na kvadratni metar. Nije bilo moguce da svi

sjednu, tako da se vecinom stajalo.

Sa jedne strane, na visini od oko dva metra, bilo je nekoliko prozora manje

velicine. I prozori, kao i vrata, zatvoreni. Neko neprestano moli da dozvole

otvoriti vrata ill prozor, ali od "njih" nikakvoga znaka. Tako iz sata u sat.

Danima. Jedni su moljakali za friski zrak, drugi za vodu. Stotinu trideset sest

ljudi pretvoreni u jedno tijelo. Kad se neko pomjeri na jednom kraju, zaljulja se

i drugi kraj. Vrelina zraka je tolika da se malter pocinje otapati klizeci nanize.

Napokon dobijaju vodu. Kanister od deset litara u "Mujinoj" sobi upotrebljavan

je kao WC i sav uflekan izmetom. Dobar dio kanistera je nozem odsjecen tako da je bio unereden i izvana i iznutra. Ali, na to niko nije obracao paznju. Ljudi su se otimali i prosipali tecnost koja zivot znaci. Nije se znalo hoce li nastaviti doturati vodu. Neki su gubili svijest a neki halucinirali.

Covjek go, kao od majke roden, propinje se i gazi po tijelima, ljubazno moli da

ga propuste do frizidera da dohvati pivo i prilazi radijatoru. Sprecavaju ga.

Pocinje udarati sakama u zatvorena limena vrata. Izvana odgovaraju pucnjima.

Dva metka, dva pogotka. Jauci. Nekom nesretniku smrskano koljeno, a drugome se metak zaustavio u stomaku.

Odvode ih.

U logoru Omarska nema milosti. Ili te ima ili nema. Ove dvojice nesretnika nema vise.

Hajra je na sredini prostorije. Glave oborene na grudi. Samo bi s vremena na

vrijeme pogledala oko sebe kao da nekoga trazi. Pored nje je Faruk. Na glavi mu velika rana. Ucrvana. Udarili ga pistoljem. Za njega kazu da je iz Donje

Puharske. Ona nije nista govorila, ali glas o njoj isao je od uha do uha.

"Iz Kozarca je. Borila se. Zarobljena je na Kozari", saptalo se sa puno

postovanja.S njom su igrali posebnu igru. Igru macke i misa. Vise puta izvodili su je da je ubiju, a onda ponovo vracali medu logorase. Zeljeli su je psihicki slomiti. Da je natjeraju da ih moli.

Doveli su nekog golobradog cetnika, dali mu pistolj u ruke i naredili mu da puca.

Nije imao hrabrosti. Prnemagao se i govorio da ne moze. Napokon, trail da mu

okrene leda, ali Hajra odbija. Gleda mu ravno u oci. Mladic baca pistolj i bjezi u

mrak pracen podrugljivim smijehom i komentarima."Od ovog bre, nikad ni

Srbina, ni pravog vojnika!"

Drugi put izvode je i igraju "ruski rulet", gdje samo ona gubi. Samo njen zivot je

u pitanju. Pokazuju joj tnetak, zavrte dobos na revolveru i klade se hoce li opaliti ili nece. Molila je Boga da pistolj opali. Znala je da ce je ubiti, prije Hi kasnije. Milost nije ocekivala, niti je trazila;

"Turkinjo, opet si imala srece, ali vidacemo dokle."

Poslije svake torture vracala se potistenija. Pocela je gubiti razum. Logorasi su

joj pokusavali pomoci koliko su mogli. Kad bi dobili vodu, zadnje kapi dodavali

su njoj i Faruku.

Ravnodusno je prihvatala kanister. U njenom pogledu, osim duboke praznine,

vise nije bilo nicega. Tragovi patnje i bola oslikavali su joj se na lieu. Bili su

vidljivi prvi znaci ludila, mozda i kome. Gleda u Faruka. Pocinje govoriti. Prvo

istiha, pa sve glasnije i brie:

"Hamza! Pa, i ti si ovdje. Dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad ce tebi tvoja Hajra

pomoci..."

Iz dzepa vadi krpicu koja je nekad bila maramica i njezno cisti ranu na

Farukovoj glavi. Iz kose mu vadi velike bijele crve i stavlja na maramicu. Faruk

se ne buni. Trpi bol i jos kaze da svi cujemo:

"Prebroj ih, sestro. Kad jednog dana izidemo odavde, za svakog tog crva od

mene ti je veliki dar."

nnnn

Faruk Hrnjicic iz Puharske prezivio je logor Omarsku.

Nakon sto su novinari objavili stravicne slike iz cetnickih logora, srpske vlasti

odhicile su zatvoriti Omarsku. Logorasima je to bilo svejedno - zatvoreni smo u

drugi logor.

Mato Tadic, Fajzo Mujkanovic, Velid Mahmuljin i Hajra Hadic bili su

posljednje zrtve zloglasne Omarske.

Napisao: Serif Velic

Jonköping, Svedska, april 2008.

Write comment (0 Comments)

Ispovjed jednog logoraša

  Ispovjed  Logorasa Serifa Velica!

Logor

Serif u Stockholmu

Psihoanaliticar Emina Lazic spremala se za redovni radni dan, ali je bila uznemirena poput tinejdzera koji sa maturom prestaje biti dijete i postaje veliki. Socijalna sluzba opcine u kojoj je zaposlena dodijelila joj je poseban slucaj, njenog sugradanina, koji je prozivio torture zloglasnih logora: Keraterma, Omarske, Manjace i mozda jos nekog koji nije naveden u spisima koje su joj dostavili zajedno sa zahtjevom da ga primi. Ona nikad nije povjerovala u te price o logorima. Njen muz Milan cesto je sa njom zapocinjao razgovor na tu temu i redovno bi dolazili do zakljucka da je sve to namjestaljka nekih kojima je bilo u inetersu sto vise posvadati dojucerasnje prijatelje i komsije. Milan je izvlacio pohabanu beogradsku "Ekspres Politiku", koju su mu, autobusom, slali iz domovine, gdje je jasno pisalo da je to upravo tako.

Emina Lazic se nije htjela upustati u psihoanalizu svog muza, sa kojim se vjencala hiljadu devetsto devedeset trece godine, u cemu je bilo i inata onima koji su tvrdili da Srbi i Bosnjaci vise ne mogu zajedno. Doduse, nekad je kopkalo zasto u to svoje dokazivanje unosi toliki zar. U njenim ocima sigurno nije bilo traga sumnje u ono sto on tvrdi. Ipak, tog dana dok je pripremala pitanja koja ce postavljati novom pacijentu, nemir se povecavao iz minute u minutu. Silna zelja da sto prije dijagnosticira navodne psihicke probleme novog pacijenta, natjerala ju je da toga dana na posao dode sat ranije. Pred vratima ordinacije zatekla je covjeka koji se predstavio kao Serif Velic.

«Ko zna oikad je tu i kakvi su njegovi razlozi za zurbu», pitala se dok je otkljucavala kancelariju i, sluzbenim tonom, saopcavala mu da ce morati sacekati.Uhvatila ju je strasna nelagoda dok je za sobom zatvarala vrata. Covjek koji je to mirno primio i nastavio sjediti zagledan u pod, ucinio joj se veoma poznatim, bliskim. Zar tako obican covjek izmislja price o logorima?

Bio je pedesetih godina, odjeven onako kako se odijevaju ljudi te dobi u njenoj rodnoj Banjoj Luci. Sarena vunena kosulja i stofane pantalone sa mnogo dzepova. Na ovoj golemoj ljudini nista se nije posebno isticalo. Brazgotine na lieu i po glavi kao da su mu bile od rodenja; nije ga mogla zamisliti bez njih.Nikad u zivotu vrijeme joj nije tako sporo prolazilo. Nije dugo izdrzala, otvorila je vrata i pozvala gospodina Velica da ude.

Nakon upoznavanja i objasnjenja da mora cuvati sluzbenu tajnu, da ce sve sto budu pricali biti upotrijebljeno samo u svrhu njegovog lijecenja, protivno shemi koju je bila napravila za razgovore, odmah je htjela da joj prica o logorima:

-Sacekajte gospodo, nisam cijeli zivot proveo u logoru. Ja sam odrastao u selu Kevljani, odakle su me u logor otjerali, ali sam prije toga, kao i svi ljudi, imao svoj zivot,svoje snove i nade. Mogu li vam malo pricati o s'ebi?Mozda cete lakse razumjeti kako sam se osjecao u logoru i kako se osjecam sad...

-Vratit cemo se na to ako bude potrebno. Sad mi, bez zurbe, pocnite pricati o logoru. Ja vas necu prekidati - insistirala je Emina.

-Prilicno kasno sam shvatio da sam u logoru, tek kad sam ubacen kao vreca u "bolesnicku sobu", gdje sam zatekao tridesetak muskaraca zbijenih u prostoriji od dvadesetak kvadrata. Velikim cudom, nije se raspalo cebe u kojem su me dovukli tamo.Od njega mi je zavisio zivot. Da se raspalo, vjerovatno bi me ostavili da umrem na polju.Toliko su me izmasakrirali moj bivsi komsija Zdravko Govedarica, kojem prije nisam ucinio nikakvo zlo, i cetverica njegovih pomocnika.Nakon podugacke pauze i mucne tisine, koju Emina nije prekidala, Serif je nastavio pricu, a lice mu se pocelo grciti. Ocito da mu je bilo tesko prisjecati se.

- Dobio sam mjesto za vratima, gdje sam mogao samo leci na bok, a drvena klupa u cosku nije mi dozvoljavala da se ispruzim. Ne znam tacno koliko dana sam tako lezao,samo na desnoj strani, nisam se mogao pokrenuti, a vrlo cesto sam gubio svijest. Jedne noci, dok sam tako lezao i ocekivao meleke smrti, prepoznao sam pijani glas moga krvnika Govedarice. Vjerovao sam da mi je to kraj. Dijelila su nas samo vrata te sobe koja nisu bila ni zakljucana. Bio je potreban samo jos jedan krvnicki udarac cizmom u bubrege, pa da se ovo sve zavrsi, ali Bog je odredio drukcije.Govedarica je otisao u napad na Gradacac i geler tromblonske mine pogodio ga je u glavu.Nekoliko dana su se za njegov zivot borili vrhunski Ijekari cuvene Beogradske VMA, da bi ga, na kraju, vratili u Omarsku. Kovceg u kojem je dovezen,bio je porkriven zastavom drzave koju sam do prije kratkog vremena smatrao svojom.Opet je nastala tisina, a Serifu se niz lice skotrljala golema suza.

- Zasto placete? - pitala je Emina u cudu, jer je ocekivala da mu lice obasja sreca zbog pogibije covjeka koji se danima izivljavao nad njim.Nije izdrzala da mu ne postavi to pitanje, iako je rekla da ce ga samo slusti.

- Istu takvu zastavu sam nekoliko puta podizao na jarbol, uz patriotske pjesme koje su velicale Tita i Jugoslaviju, za vrijeme sluzenja vojnog roka u Kraljevu. Tu je kapetan prve klase Radakovic mnogo puta drzao politicku nastavu u kojoj je bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda bilo jace od svega. I od Boga samoga, cije postojanje je sa velikim zarom negirao. Bio sam spreman sve zrtvovati za tu zemlju i tu zastavu.Spremno sam, u tu svrhu, prihvatio tvrdnje da ni Boga nema...Recite vi, kao strucnjak,kako da covjek vlada sobom kad uvidi da je toliko bio u zabludi? Ja nisam do kraja skontao tu zabludu ni dok sam bio u logoru, nego upravo sad, dok vam ovo pricam.Znate li mi objasniti zasto sam to tek sad shvatio? Vrijeme na zidnom satu pokazivalo je jedanaest i petnaest minuta,sto je znacilo da je termin za prvi sat terapije probijen za vise od pola sata.

Emina je ugasila diktafon i, umjesfo da ga stavi u ladicu pisaceg stola, stavila ga je u svoju torbicu. Morat ce ovaj pocetak ponovo preslusati kod kuce,a po prvi put joj se javila zelja da to ucini zajedno sa svojim suprugom,iako je to protiv pravila sluzbe.

Serif je zamisljeno gurnuo u dzep sarene kosulje papiric sa terminom za drugi sat i necujno napustio prostoriju. Emini se cinilo da to uopce nije onaj covjek kojeg je zatekla u hodniku pred vratima. Nemir u njoj se povecao.Nije bila sposobna primiti drugog pacijenta.Na drugom satu terapije Serif se nastavio prisjecati dogadaja i ljudi iz bolesnicke sobe. Mnogi detalji upravo su mu se tada vratili u sjecanje, a Emina je sve vise bila u prici, za koju je jos vjerovala da je plod konstrukcija i necije bujne maste.

-Ipak crv sumnje se poceo uvlaciti jer je Serif navodio sve ljude imenom i prezimenom:- Nasuprot meni, lezao je moj vrsnjak Fuad Hodzic, koji je inace zivio u Austriji prije nego se nasao tu. Neznam na koje nacine je bio on mucen, ali mu se na lieu ocitavao veliki bol. Jedno jutro je samo osvanuo mrtav. Mnogi od nas smo mu pozavidjeli. Na slican nacin je svoj logoraski zivot okoncao Smajo Garibovic.Lezao sam sa nekakvim poderanim cipelama pod glavom, sa nepodnosljivim bolovima u grudnom kosu i ledima. Islam Bahonjic, koji je bio medicinski radnik, rekao je da mi je polomljeno nekoliko rebara, mozda i otrgnuta plucna maramica, i cudio se kako sam jos ziv. On je ziv spaljen na srpski sveti dan Vidovdan. Zadah izgorjelog ljudskog mesa ne mogu jos protjerati iz svojih osjetila, a jos mi u ovom jednom uhu, na koje jos koliko- toliko cujem, odzvanjaju krici nekolicine mojih sapatnika, sto zavrsise kao i on... Mozete li, gospodo, sebi docarati tu sliku?Nakon sto je postavio to pitanje, izgledalo je da Serif nece nastaviti, da ce cekati odgovor, ali je nastavio brze nego sto je Emina mislila:

- Cetnici bi nalozili stare gume od kamiona i dampera i natjerali zarobljenike da igraju oko vatre. Na jednoj strani - vatra, na drugoj - naoruzani cetnici, koji su samo cekali pogresan korak da te ubiju kao psa lutalicu. Svako malo bi nekog gurnuli u vatru. Taj jadnik, izbezumljen bolom, probio bi se kroz cetnicki spalir. Oni su ga namjerno pustali. Znali su da nece daleko. Ljudima su, u trku, otpadali komadi mesa, zajedno sa gumom, koja se lijepila na tijelo i gorjela dalje. Islamu Bahonjicu nisu dopustili ni da pokusa pobjeci...       Bolni jecaji prekinuli su Serifovu pricu. Emina ga je bezuspjesno pokusala smiriti rijecima da je vrijeme za razgovor isteklo te da se, ako mu je toliko tesko, ne treba toga vise prisjecati.

Izisao je na hodnik, dok su mu tjelom jos uvjek prolazili bolni trzaji, a Emina je listic sa novim terminom ostavila na svom radnom stolu.- Pozvat cu vas kad budete ponovo trebali doci! - doviknula je za Serifom, koji je vjerovatno nije cuo.

Po ko zna koji put, preslusavala je Serifova kazivanja. Milan bi ponekad bahnuo u sobu i zabrinuto klimao glavom. Jednom ju je i priupitao zasto je toliko opsjednuta time, iako zna da je sve laz. Dovoljno je bilo da izrazi sumnju da je sve laz i vec je iduci dan Milan zasuo novim "dokazima", sa mnostvom isjecaka iz novina i isprinatnim Internet stranicama. Emina je po prvi put njegovo panicno dokazivanje pogledala kroz prizmu svoje struke. Zakljucila je da on, ustvari, to vise cini zato da bi oprao svoju savjest i dokazao to sebi.Taj dan joj je i sam priznao da je kradom slusao snimke sa diktafona, sto je za nju bio veliki sok. Zamisljala je izraz lica na njegovom licu dok slusa sokantne Serifove ispovjedi.

-Prvih desetak dana se gotovo niceg ne sjecam, jer sam lezao vise u nesvjesti negobudan. Jednoga dana prisao mi je moj sestric Emir i umio me. Usput mi je rekao da sam tu vec blizu dvije sedmice, a prilikom umivanja mi je nalio vode u uho. Tako sam, pored svih strasnih bolova, od tog dana osjecao nepodnosljivu bol u usima, dok jednog dana u nasu sobu nije uletio Zigic sa svojim pratiocima. U svom krvavom pohodu, nisu htjeli da niko ostane nepremlacen, pa me je on licno sutnuo nogom u zatiljak. Jos sam bio nepokretan i lezao licem prema zidu, tako da mi se glava od zida odbila ko lopta. Dobio sam jos nekoliko udaraca u glavu, ali mi se vec Rod prvog voda izlila iz uha, sto je bilo veliko olaksanje. Na udarce sam se vec bio navikao, ali ta bol s usima bila mi je strana.Tako je bilo tad, a danas nista ne cujem na to uho. Dijagnoza Tinnitus.

-Jednog dana, prilikom premlacivanja na pisti, jedan cetnik mi je sjedio na plecima i dijelu glave, tako da mi se vruci asfalt urezao u ovaj dio lica i uha, a drugi me tukao kundakom puske po preostalim djelovima tijela. Dok sam to prozivljavao, nedaleko od mene, drugom logorasu svezali su spagom testise, zatim preko glave i ramena konopac provukli do noznih prstiju. Ubodima macete u lecfa, tjerali su ga da tako zgrcen skakuce dok bi mu spaga stezala zivot... Neljudski krici mucenika nisu zaustavljali dzelate. Moj bol mi se u torn casu cinio nistavnim u odnosu na njega, iako sam od siline udaraca izgubio svijest.-Od prve torture nisam mokrio desetak dana, a kad sam i poceo, bila je to vise krv nego mokraca. Veliku nuzdu nisam imao duze od tri sedmice. Kad sam se, jednoga dana,pridigao uz pomoc prijatelja, stao sam na noge i rekao nesto za sto bin sigurno bio ubijen, da me neki od strazara cuo: "Esselamu alejkum, braco! Ja sam ovdje, u ovoj sobi, spoznao ko sam i sta sam. Spoznao sam koje sam vjere. Ove zvijeri me ne mogu ubiti bez Bozije odredbe, a ako On bude htio pa izidem ziv odavde, o svemu cu svjedociti".

-Pitao sam se, kao i mnogi drugi, zbog cega sam ja, ustvari, zatvoren i mucen kao zvijer. Zato sto sam musliman? Bio sam to samo formalno, kao i vecina drugih.Postavljali smo to pitanje efendiji Sakibu, koji je bio zatocen sa nama. Posebno se cudio neki mlad momak, koji je govorio da sa vjerom nema nista, da to nije bila ni tradicija u njegovoj porodici, ali je obecao da ce, ako ostane ziv, postati dobar vjernik.  Hodza Sakib   nas je tjesio i govorio o iskusenjima na kojima su bili i Boziji poslanici.Slaba je to bila utjeha za nas koji smo se stidjeli toga sto smo muslimani i siguran sam da je iz tog logora mnogo vise muslimana izislo nego sto ih je u njega uslo, iako su mnoge ubili.Takav slucaj je sa mnom. I, sad, kad pogledam nazad, da nemam ovih bolova i trauma,bio bih za to zahvalan cetnicima, jer sad znam ko sam i sta sam.-Bio sam se totalno navikao na fizicke torture i bol. Jedne prilike, cetnik mi je urezivao krst u koljeno, a ja sam to mirno posmatrao. Krv je lila iz moga koljena, a ja gledao kao da to radi nekom drugom...

Cesto bi Emina zaustavila diktafon na nekom mjestu i pokusavala zamisliti tu scenu.Nikako joj to nije uspijevalo, iako joj je to Serif lijepo opisao i pokazao oziljak u obliku krsta na svom koljenu. Vise nije sumnjala u Serifovu pricu. Pronasla je i mnogo medijskih izvjestaja koji su potvrdlvali njenu istinitost.  Pronasla je reportazu novinarske legende Edda Willjamyja, novinara engleskog «Guardijana», koji je posjetio logor Manjacu i tom prilkom razgovarao sa Serifom Velicem. Prenio je u potpunosti Velicevu izjavu:«Mene niko nije tukao. Meni nije nista.Ja sam anemican. Radili smo nesto na krugu i ja sam pao i povrijedio se. Sam sam pao i povrijedio se».

Willjamy je napisao i svoja zapazanja prilikom razgovora sa Velicem: «Prilazimo covjeku koji je sav u oziljcima. Rane na lieu su se uhvatile u krastu, jedva jestajao na nogama dok nam je davao izjavu. Iza njega su stajali naoruzani srpski vojnici.Nisam ni jednog momenta povjerovao u to sto mi prica ovaj izmuceni lik. Oci, koje nisu vidjeli srpski vojnici, govorile su sasvim suprotno. Pogled tog ocajnika necu nikad zaboraviti, ne postoji glumac na svijetu koji bi ga odglumio».

Otkako se raspao brak sa Milanom, Emina je zapala u duboku psihicku krizu. Potrazila je i pomoc kolega psihijatara, ali uzalud. Cesto je proklinjala dan kad joj se Serif Velic pojavio pred ordinacijom. Od tada je sa Milanom krenulo sve naopako. Ali, istovremeno, nije mogla izdrzati da ne prati to sta se dogada sa Serifom. Veoma ju je potreslo kad je saznala da je ponovo morao biti operiran zbog tumora na mozgu, koji je bio traumatoloske naravi, prouzrokovan torturom u logoru.

Izludivala ju je pomisao sto mu  je, iz osvete za poruseni brak, napisala da je zdrav. Najveci sok u svom zivotu dozivjela kad ga je posjetila u bolnici u Stockholmu, a on joj se toplo osmjehnuo i rekao da joj sve " halali ".

- Prokletnik!!!

Voljela bi da je napao, a on joj sve oprasta i daje savjet za prevazilazenje psihickih tegoba.

Nagovara je da cita Kur"an i da samo cita Kur"an.

Serif Velic

Dogadjaj je u potpunosti istinit!

Write comment (0 Comments)

Kad šehidi progovore

Ispovjed  logorasa Serifa Velica!

 Još od samoga izlaska iz logora pored svih ličnih fizičkih i psihičkih problema bavio sam se mišlju na koji način da progovorim o mojim drugovima, logorašima, šehidima, ljudima što ni krivi ni dužni, mnogo puta na najteži mogući način, moradoše položiti svoje živote, a zarad zločinačke i genocidne ideologije Srba, naših ”komšija,” koji nas pozatvaraše u bezbroj logora širom Bosne i Hercegovine, naše drage domovine.

 Samo u logoru Omarska život je izgubilo preko hiljadu ljudi meni poznatih, a najviše njih koje nisam poznavao, ali sam bio svjedok njihovog stradanja. Oni mi dolaze u snu i u mislima. Iznenada!? Nekad ih prizivam a često puta dođu mi i sami, kao dobri prijatelji komšije i rođaci. Povjeravaju mi svoje tajne, objašnjavaju razloge zašto su nešto učinili tako a i zašto nisu. Razumijem ih jer sam i sam prešao dio puta kojim su oni otišli, samo što su oni prešli granicu gajba i našli konačnu istinu. Razgovaramo o svemu i svačemu ali mene najviše zanima kad počnu govoriti o sebi, tražeći od mene da sve zapamtim i na papir prenesem. Moram priznati da ponekad poželim da me malo ostave na miru, a tada oni počnu kucati na moja vrata savjesti i sjećanja, podsjećajući me da sam to obećao još u logoru, ako ostanem živ da ću o svemu svjedočiti. Pa kad sam počeo pisati iako nisam peru vičan, nagrnuše sa svih strana u svako doba dana i noći, kazujući mi svoje sudbine. Vele, nek se zna šta se dogodilo, šta su nam sve naši dušmani uradili.To nesmije ostati tajna, mora biti rečeno, da saznaju oni što znali nisu, i da bude nauk i opomena onim što još uvjek sumnjaju! Molim Allaha S. W. T. da me osnaži i učvrsti u namjeri da to ostvarim, i molim Ga, da svima o kojima budem pisao, dadne deredžu koju je šehidima obećao. Prijedor, grad u čijoj okolini sam rođen doživio je sudbinu sličnu kao i Srebrenica ali je scenarij bio drugačiji. Srebreničane su Srbi poubijali za svega nedjelju/dvije a nad muslimanima grada Prijedora pogrom je trajao mjesecima čak i nekoliko godina nad onima koji su ostali nakon šveopšteg pokolja i progona muslimana sa svojih vjekovnih ognjišta. Na hiljade muškaraca, žena i djece od novorođenčadi do najdublje starosti bivaju zatvoreni u logore Keraterm, Brezičane, sportsku dvoranu”Mladost” u Prijedoru, zatim u Gornjem i Donjem Petrovom Gaju i dva najveća logora u Bos. Krajini Trnopolje i Omarska gdje su vršena najmračnija zvjerstva nad logorašima koje bolesni ljudski um može da smisli i režira. Namjeravam spomenuti Brezičane, Keraterm, Omarsku i Manjaču, logore u kojima sam boravio od 25 maja,do 14 novembra 1992 godine.

Moje selo Kevljani, nakon ultimatuma da ćemo biti sravnjeni sa zemljom, što su četnici poduprli snažnom artiljeriskom i pješadijskom vatrom u trajanju jednog dana i dvije noći, prihvatilo je bezuslovnu predaju. Sve i da smo htjeli da se borimo nismo imali čime. Po naređenju Radmila Zeljaje muškarci, žene i djeca okupljaju se pred osnovnom školom u Kevljanima. Po već oprobanom receptu pristupa se razdvajanju muškaraca od žena i djece. Nekima se nakon toga dana gubi svaki trag, pa i do danas, ali ipak najveći broj, većinom muškaraca, završava u nekim od navedenih logora. Od tog dana pa do konačnog oslobađanja iz robstva muslimani Podkozarja bili su prisiljeni da trpe nečuvena i nebrojena zvjerstva od svojih ”komšija”Srba. Ipak oni koji su od četnicke ruke morali ispiti gorko smrtno šerbe, njima je najteže, i oni su najviše zaslužili da se spominju, i o njima da se piše.! Logor Omaarska, juli 1992 godina.”Kada pozdravom pozdravljeni budete ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti” Sura:An-Nisa  ajet 86._____PRIČA PRVA   

  Mjeseci juli i august u mom kraju su dva najtoplija mjeseca, kad se temperatura penje i preko 40 stepeni celzijusovih. Meteorolozi, kad govore o vremenskoj prognozi, redovito daju i upozorenje stanovništvu da se bez velike potrebe ne izlažu suncu, nego da se drže hlada i da piju tečnosti što više. Mi, logoraši već dvije hefte nalazimo se na otvorenom od zore do mraka a poneki put i zanoćimo. Za nas upozorenja meteorologa ne važe, pa bez obzira dali sunce žari ili kiša pada, mi smo tu na ”Pisti,” kako smo je mi logoraši prozvali. Ima nas oko sedam  stotina. U logoru se nalazimo oko dva mjeseca. Niti smo se kupali, niti brijali. Iznad nas sunce koje nemilosrdno prži, a ispod užareni i grubi asvalt. Hlada nigdje. Bude ga samo ujutro kad ne treba, kad je i onako hladno, a naša iznemogla tijela drhte od hladnoće. Noćas smo proveli noć u restoranu gdje nas je polovina čučila ili sjedila, a druga polovina prestajala. Bilo je tako tijesno da kad čovjek hoće podići nogu da bi se odmorio nema je više gdje vratiti, jer je neko već stavio svoju nogu na to mjesto. Od rane zore molili smo stražare da nas puste na ”Pistu,” što su naposljetku i dozvolili. Jedva smo se dovukli do svojih mjesta prosto padajući  na vlažni i hladni asvalt. Polumrtvi kao u nekom transu zapadamo u nešto što se možda može nazvati snom. Kad bi se nekim čudom dogodilo da straže nema, čini mi se da bi dugo vremena prošlo dok bi se neko pokrenuo. Većina nas je već prošla nekakva isleđivanja i malo tko ima da mu nisu ostali tragovi od torture. Na ”Pisti” smo zato što u  svim prostorijama u cijelom kopmleksu zgrada ”Rudnika željezne rude” Omarska naprosto nejma mjesta. Hangari za teške rudničke mašine, radione, magacini i kancelarije, prepuni su logoraša, zbijenih poput sardina u konzervi. U pojedinim prostorijama sustanari su im golubovi koji su sa traverzni srali po po njima, lepetali krilima, i na njih otresali vaške tako da smo se za kratko vrijeme svi zaušljivili. Tim ljudima nisu  dozvolili ni prozore otvarati gdje je to bilo moguće.  Neznam dali je gore nama ili njima. Na ”Pisti” imamo barem svježi zrak ali smo zato bili izloženi direktno pogledima stražara i prvi smo na udaru. Iznenada pade komanda: ”U vrstu!” Mi smo znali šta to znači, jer smo to i od ranije radili. Četnici bi nas natjerali da legnemo potrbuške poredani u redove sa raširenim nogama. Oni iz slijedećeg reda morali su staviti glave među krake  onima ispred sebe i tako sve do posljednjega. Nije se smjelo gledati u stranu nego samo u asvalt. Ako bi neko pogledao pa ga stražar primjeti, gazio bi preko ostalih i tukao ” krivca” ili čizmama ili kundakom puške u glavu i po plećima. Razlog što smo morali ležati u takvom položaju je da od ranog jutra pristižu novi logoraši, mještani Hambarina, Rizvanovića, Čarakova i drugih naselja zapadno od Prijedora. Takozvano ”Brdo.” I pored svih opasnosti mnogi od nas, koji smo bili u poziciji, gledali smo šta se događa. Zarobljenike su dovezli autobusima. Već su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do ”Bijele kuće” morali proći kroz četnički špalir. Tukli su ih sa svih strana, svim i svačim. Puškama, bejzbol palicama, električnim kablovima raznih profila, rukama i nogama. Ljudi su bauljali, posrtali, a mnogi su od udaraca i padali. Onda bi na te jadnike još žešće navalili po četiri i više odjednom. Bilo ih je koji su malaksali i ostali ležati na betonu ali su nailazilili slijedeći logoraši gazeći  i saplićući se o njih. ”Bijela kuća” služila je nekad za odmor radnika u kratkim pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilista u logoru. Naveče, četnici bi je praznili ubijajući njene stanovnike na razne načine, a pred zoru drugi logoraši bi sakupljali beživotna tijela, tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga. Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko selo oko šest kilmetara udaljeno od Omarske. To je bio uzrok da je u ”Bijeloj kuci” bilo mjesta. Kada se sve konačno smirilo nama su dozvolili da možemo sjesti. Potrbuške smo ležali oko četiri sata. Jedva smo pokrenuli utrnule udove. Pokušavali smo zauzeti mjesta gdje je tko ranije sjedio. Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli asvalt brzo upijao. Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim mislima. Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade. Sve druge ptice, vrapci, švrake i ostala divljač su se naprosto razbježali jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli. Njih četnici nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom. Gađati golubove, to im je bila omiljena zabava. Kad bi koji put pogodili,golubije mrtvo tijelo bi se skotrljalo niz strmi krov, a četnici bi to vriskom proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. Nakon svakog pucnja, golubovi bi se digli u zrak, vijali se neko vrijeme okolo a onda opet sletjeli. Tako su se naduravali sa četnicima dok im zabava nebi dosadila. Navijao sam za golubove i divio se njihovoj hrabrosti i odlučnosti. Upornost je bila njihovo jedino oružje. Tiho sam romorio sebi u njedra: Od njih se zaista ima šta za naučiti. Golubovi, halalite ako sam vam kad u životu zulum učinio. Neki su vidjeli da je stiglo vozilo sa hranom,i glas o tome brzo se proširio medju stanovnicima ”Piste.” Stanje se koliko toliko normaliziralo, pa su nam dozvolili da sa plastičnim kanisterima odemo i do vode, koja je od nas bila udaljena samo nekoliko koraka. Korita i česme bile su ispred ”Mujine sobe.”Tako smo je zvali jer su četnici nekom Muji naredili da bude sobni starješina. Mujo je bio ugledni građanin iz Prijedora. Nažalost ni on nije preživio, ali ostalo je da se pamti. Neka mu je rahmet duši.    U toj prostoriji boravilo je preko pet stotina logoraša. Za vrijeme mog boravka, sobni starješina je bio Miralem B. zvani Lala. Bio vema revnostan u izvršavanju četničkih naredbi i mnogo je zlostavljao logoraše, čak i lično tukao. Na ”Pisti” prvi susjed od mene je bio udaljen toliko, koliko je bilo potrebno da smjestimo naša mršava tjela. Ime mu je bilo Sabahudin. Mlad. Još ni vojske služio nije. Kaže: ”Trebao sam ići ali kad je se u Sloveniji zakuhalo, moji su mi preporučili da ne idem i nisam ni otišao. Iako smo znali kako je kome ime, zvali smo se ”komšo.”Naša mjesta smatrali smo našim kućama. U kući nije bilo ničega. Sve što smo imali je ono malo odjeće koja se već počela raspadati. Mjesta su nam  bila na rubnoj poziciji grupe. Sabahudin je to koristio da komunicira sa stražarima. Oslovljavao ih je sa riječju ”vodniče” bez onoga ”druže” što je njima očigledno godilo. I ovoga puta smo profitirali jer je dobio dozvolu da napuni kanister. Meni prvom je dao da pijem a onda je kanister otišao od ruke do ruke i tečnost koja život znači brzo je bila ispijena. Pili smo zagađenu vodu. To je ustvari industrijska voda, a četnici su u nju dodatno sipali naftu. Ali mi druge vode nismo imali. Oni su pili flaširanu vodu ili pivo. O tome šta nas je od jutros snašlo nismo pričali, jer to nam i nije bio prvi put da tako potrbuške ležimo i po deset sati. ”Pista” na kojoj smo provodili dane bila je ustvari prostor izmedju hale za remont dempera sa jedne strane, i restorana i upravne zgrade sa druge strane, veličine otprilike 50 sa 50 metara. Omeđena je pravougaonim betonskim vaznama u kojima se nekad gajilo cvijeće. Sada su bile prazne. Ostala je samo zemlja iz koje je virila pokoja travka. Na južnoj strani u pravcu ”Bijele kuće,” stajalo je oklopno vozilo plave boje. Na kupoli bio je postavljen ”P.A.M.” Policija iz   Banja Luke. Došli da daju podršku braći Srbima Podkozarja. Pored vozila u zemlju su pobodene bagremove grane da bi im pravile hlad a i stol je bio tu, pun raznih napitaka, što je mamilo poglede nas logoraša. Nad restoranom je ravna betonska ploča na kojoj je postavljen mirtaljez ”osamdesetcetvorka,” postavljen na nogare. Nismo mogli da ne gledamo u tamni otvor cijevi koja je prijeteći bila uprta u pravcu ”Piste.”Redenik s mecima slobodno je padao na ploču, dugačak nekoliko metara dok su se meci presijavali na suncu. Ulaz u restoran nalazio se otprilike na sredini, a ista ta vrata vodila su na sprat iznad restorana. Tu su i kancelarije koje su djelimično služile za smještaj žena, logorašica, a većim djelom kao prostorije, gdje su svakim radnim danom dolazili ”inspektori” iz Prijedora. Stizali su oko osam sati ujutro. Uredno obučeni, glatko izbrijani, sa aktovkama u rukama. Kao da se radi o naj običnijem poslu. A odlučivali su o životu i smrti nas logoraša. Bilo ih je od deset do petnaest, kako kada. Privodili su im logoraše na ispitivanje. U  kancelarijama su sjedili dva do tri ”inspektora.”I oni su nas tukli ako im odgovori na postavljena pitanja nebi bili po volji. Na hodniku prije stepenica sjedila je grupa stražara. Imali su svoje znakove: ako bi ”inspektor” izašao za logorašem na hodnik mirno su nastavili sjediti, ali ako bi logoraš izišao sam, skakali bi na njega kao bjesni psi, i tada jadnik nije imao šanse sići normalno niz stepenice. Obično bi ga srušili na vrhu a onda ga kotrljali i zanjim bacali stolice i druge predmete. Na jelo, često, prvi smo išli mi sa ”Piste.”Hrane nije bilo svaki dan. I kad ne bi jeli niko nije pitao zašto je nema. Kruh od sedamsto grama sjekao se na osam parčadi sa nešto malo nekakve nedefinisane čorbe za što smo dobijali minut vremena da pojedemo. Ponekad smo mogli sjediti i posmatrati ostale logoraše kako trčećim korakom ulaze i izlaze iz restorana. Tako je bilo i danas. Išli su u grupama po 30. Ako bi neko nekoga prepoznao samo bi napravili kontakt očima i to bi bilo sve, pa taman da je otac ili naj bliža rodbina u pitanju. I to je bilo dobro. Makar se  znalo da su jos medju živima. Restoran je nekad služio za objede radnicima i imao je toliko mjesta da su istovremeno mogli jesti oko trideset ljudi. Otuda te grupe od trideset logoraša. Ali nas je u logoru bilo preko dvijeipohiljade i zato smo dobijali samo minut/dva dabi pojeli svoj obrok. Često, hrana je bila vrela a ljudima bilo žao da nešto ostane u tanjuru pa su je pili i pržili jezike i usta. Četnici bi se dernjali: ”Jebo vas Alija. Ni on vas neće.*Odate po srpskoj zemlji, *ranimo vas, pijete srpsku vodu, srpski zrak udišete: *Oće da mu za svakog od vas pošaljemo vreću brašna.” Većina smo bili svjesni da nas lažu i provociraju, ali je bilo i onih koji su razmišljali isto kao i četnici. Daleko im kuća od moje. Pri izlazu često su formirali špalire, pločice polijevali vodom i postavljali prepreke kao što su klupe stolice i sve što im se nađe pri ruci. Na izlazu bi dizali poklopac od kanalizacije očekujuci nebili tko u opštem haosu upao unutra. Nikad se nije znalo šta će se slijedećeg momenta dogoditi. Istini za volju bilo je dana kad smo laganim korakom mogli doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag bez maltretiranja. Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo jesti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili mještanima”Brda.” Možda su poželili da se malo odmore od teška posla. Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti komadić, dabi kad bi se na ”Pistu” vratio, lagano jeo. Sjeo je na ivicu betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. Ni on, a ni mi, nismo slutili da ustvari kupi zadnju nafaku na ovom svijetu!? U tom momentu pored Sabahudina naišao je četnik pogledao ga i rekao: ”Prijatno.” Sabahudin je ne sluteći ništa odgovorio: ”Bujrum.” Naglo je zastao, i onda iz sveg glasa dreknuo.-”Štaaa! Jel da ti ja to jedem, majku ti balijsku!” Iz okreta izmahnuo je nogom, pogodio Sabahudina u prsa strašnim udarcem.-”Ti da meni rečeš bujrum! Nastavio je da ga udara. Utom su pritrčali i ostali koji su bili u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da je samo uspio  izgovoriti…. ”Nemoj Zoka brate!” -”Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!” Tukli su ga puškama, naskakivali nogama po njemu, a mi smo samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stotina svjedoka!!! Kada su prestali Sabahudinovo tjelo podrhtavalo je još pet/šest sekundi a onda se smirilo. Iz usta, ušiju, i nosa tekla je crna krv. Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i kao u transu ponavljao: -”On meni da kaže bujrum.” Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša. -”Ti i ti, nosite mrcinu da ne smdi ovdje!” Prišli su, prihvatili tjelo za ruke i noge a onda je Zoka ponovo dreknuo. -”Ne takooo! Za noge uzmite,*ajvaniii! Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja sam kao okmenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli su ga dok mu se glava klatila i odskakala. Tada se dogodilo nešto što neću zaboraviti pa kad bih hiljadu godina živio. Iz usta  mu je ispao zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti. Košulja mu se podvrnula a gola leđa odnosio je grubi asvalt. Tako je otišao moj prvi komšija sa ”Piste” Sabahudin. Kad su snjim zamaknuli iza restorana od njega je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asvaltu. Gledao sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim. Tada su iz restorana natrčali logoraši koji su upravo završili sa obrokom, i kad su prošli zalogaja više nije bilo. O Sabahudinu sam danima razmišljao. Zar zbog  jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu? Moj Allahu, šta ti je čovjek? Sad jesi sad nisi. Kao ledenica. I evo upravo kad naumih da progovorim, među prvima javi mi se moj komšo Sabahudin. -”Esselamu alejkum komšo.”  Alejkimuselam. Hvala ti što si došao. Bujrum brate moj. Kako si? -”Dobro Elhamdulillahi. Ja evo navratio da te zamolim da u toj tvojoj knjizi progovoriš i o meni i mom halu. Ja ću tebi kazivati a ti piši. Nismo se mi do logora poznavali ali na ”Pisti” kod tebe sam došao zato što sam vidio da si nekako saburli i da strpljivo podnosiš sve nevolje. Bio sam ja i u dvadesetpetici kad su tebe polumrtvog ubacili na vrata. Napravio si korak/dva i pao. Tri dana si ječao i ležao a onda su došli da te ponovo vode na ispit. Nisi se mogao ni pokrenuti. Stavili smo te na ćebe i iznijeli na hodnik. Kod nas se više nisi vraćao. Mislio sam da si umro. Pričao sam ti već dosta o sebi i svojima, ali o Zoranu nisam. Mi smo se poznavali. Od njega se tome nisam nadao. Odrasli smo mi skupa. Više smo kruha pojeli zajedno nego ponaosob. Ja sam iz Prijedora. I ja, i Zoran imali smo kuće blizu crkve. Samo nas je jedna ulica djelila. U mojoj kući bilo nas je troje. Majka Zumra sestra Zehra i ja. Babo je umro kad sam imao devet godina a Zehra osam. Majka je nasljedila babinu penziju koja nije bila velika. Živilo se skromno ali se opet nismo patili. Puno sam volio svoju sestru Zehru. Majka je uvjek gledala da udovolji nama, a njoj kako bude. Osmogodišnju školu i bravarski zanat završio sam u mom rodnom gradu. Po završetku zanata nisam mogao dobiti posla pa sam bio na birou.Volio sam igrati fudbal. Ja, i moje društvo imali smo svoju ekipu, i naj više slobodnog vremena provodili na igralištu. I Zoran je imao svoju ekipu. Svaki sa svojom ekipom išli smo na turnire, i igrali jedan protiv drugog. Nekad je pobijedila njegova ekipa a nekad moja. Sport kao sport. Mješovite ekipe nismo nikad pravili. On je igrao kao navalni, a ja u odbrani. Kada bi faulirali jedan drugoga nismo se puno ljutili, jer je sve bilo u granicama ”fair play” a. Često smo išli u kino, gledali iste filmove a onda danima komentarisali.     Provodili smo ljeta kupajući se na Sani. Ribarili. Kolko smo samo puta išli na Kozaru skupa. Jednom je Zoka uganuo nogu. Jedva sam ga kući donio. Zoranovi roditelji su bili dosta prijateljski raspoloženi prema meni. Volio sam jesti palačinke kad bi ih Zoranova majka pripremala. Kod naše kuće redovno smo jeli bajramsku baklavu, a posebno je volio burek u gužve kad bi ga moja majka Zumra spremila. A on tako!!! Diže ruku na mene, i pogazi sve plemenito i lijepo što smo skupa u životu proživili. Kad su četnici okupirali grad, mislio sam da se meni i mojima nemože nista dogoditi. Kontam, nismo nikome ništa krivi. Kako sam samo naivan bio. Zvao je mene Zoran da idemo skupa na Pakrac u Hrvatsku ali sam odbio. Rekao sam mu da rat i ratovnje nije zame.Po mene su došli u suton. Sve odrasle muškarce iz moje ulice nagurali su u dva autobusa i povezli nas u nepoznatom pravcu. Nismo znali kuda nas voze jer smo morali saviti glave medu koljena. Samnom u autobusu bila je komplet moja ekipa. Tako sam ti ja stigao u Omarsku…  

 Zorana do onog momenta nisam viđao. Toje bio naš prvi susret nakon njegovog odlaska u rat. Eto u kakvog se zločinca ispilio.  Odem ja i njemu. Pitam ga: Zašto me ubi? Dođem mu i u snu i na javi. Nedam mu mira. Velim mu…Ako si me ubio zarad otadžbine ili u ime krsta, pa zar se može svoju sreću na tudjoj nesreći graditi!? Šuti zlotvor, ali vidim da mu nije lahko. Mislio je da će vojvoda postati, a nije. Eto, ja sam možda malo oduljio. Znam da si već umoran, jer ponoć je odavno prošla. Halali, i poselami moju majku Zumru, i sestru Zehru. A ja, ja sad idem tamo gdje žedji, umora, brige i boli nema. Allahimanet komšo”   

 Jönköping Svedska  

 27 01 2008  

 Serif Velic

Write comment (0 Comments)