SLAVUJEVA PJESMA
Proljeće je. Laganim korakom šetam periferijom grada. Tuđega grada daleko na sjeveru Evrope.
Zastadoh pored olistale breze. Tiho je šumila njišući otežalim granama, blistajući svom svojom ljepotom.
Samo za kratko bijah očaran, a onda moje misli munjevitom brzinom odoše mojoj dragoj Bosni.
U mom oku zazeljenjaše se polja bosanska i kao suza bistri potoci. Ugledah srebrenasto lišće breza
smještenih na rubovima moćnih hrastovih šuma. Iznenada iz šume začuh slavuja kako pjeva. Pokušah
razabrati o čemu je pjevao. I razumio sam. Slavuj je pjevao o radosti, ljubavi i slobodi.
Pjevao je slavuj svojoj dragoj dok je ležala u zajedničkom gnijezdu očekujući podmladak.
Slavuj je pjevao i užuvao. Volio je on svoju dolinu u kojoj se i sam izlegao.
Volio tople proljetne noći i jutarnje izmaglice. Volio je čuti mujezinov glas što sa vitke munare pozivaše
na ranu molitvu. Volio je slavuj i nas seljane u malom selu ispod Kozare, a i mi smo voljeli njega.
Bili smo u savezu sa slavujem dok smo čuvali seoske straže. Naime, slavuj pored divnog glasa ima i
takav sluh da ko mu se god pokuša približiti gnijezdu on prekida pjesmu.
Mi smo to znali i uvijek dok bi slušali slavuja kako pjeva bili smo sigurni da dušmanin ne nastupa bar
u tom času. Znali smo da stojimo u redu, iako nismo znali kada će mo doći na red i šta dušmanin planira,
jer smo se osječali kao u kafezu.
Slavuj je možda mogao i odletjeti, ali mi smo bili u potpunom okruženju, bespomoćni, jadni i uplašeni.
I desi se!
Slavuj prekide pjesmu, osta neispjevana...
Mujezin zastade na pola ezana...
Potoci se zamutiše...
Polja u visoki korov zarastoše...
Mjesec nesta iza teških sivih oblaka...
Noćnu tišinu zamijeni grmljavina topova, fijuci metaka i eksplozije granata po seoskim krovovima,
putovima i baščama.
Umjesto mirisa miloduha, selom se proširi smrad paljevine. Umjesto slavujeve pjesme selom se
razlijegaše krici djece i lelek majki. Nije to više bio krajolik kojeg je slavuj poznavao.
Gnijezdo mu porušiše... Njegove drage više nema...
Tako slavuj zaboravi pjesmu, jer neznaše više o čemu bi pjevao...
A ja ponovo se vratih u stvarnost, jer me po licu ošinu ledeni skandinavski vjetar.
Laganim korakom krenuh dalje...
Šerif Velić