Top Panel

Četvrtak, 07 19th

Last updateUto, 17 Jul 2018 10am

  • Registruj se
    *
    *
    *
    *
    *
    *
    *

    Fields marked with an asterisk (*) are required.

O mom narodu o Kevljanima

 Bismillahir-rahmanir-rahim

 

Ono što nije zapisano, s vremenom bude kao da se nije ni dogodilo.

Već dugo vremena po glavi mi se mota namjera da počnem pisati. Šta da pišem? O čemu? Ako bi to bila knjiga tko će biti glavni junak? Hoćuli opisivati sebe kao glavnoga? Ne! Nevolim na taj način pisati. Pa, moguli onda biti svjedok a, glavna uloga neka bude moj narod jer, i tako je moj narod ja, a ja sam narod. Bošnjaci...Bosanski muslimani.

Ali, opet neznam odakle da počnem? Hoću li od kraja to jest od današnjih dana, i činjenice da se trenutno nalazim u Švedskoj ili ću govoriti o događajima koji su predhodili svemu ovome, dakle od dana kada se avet rata nadvila nad Bosnom pa tako i mojim Kevljanima podno južnih obronaka planine Kozare, gje sam se rodio i odrastao. Naime, to sve uslovljava jedno drugo. To što se sada nalazim u Švedskoj to je zato što su mi ovu zemlju dodijelili da tu živim nakon izlaska iz logora, i“dobrovoljnog“ napuštanja svog topraka. Moje loše zdravstveno stanje jeste kao posljedica torture i mučenja u logorima kroz koje sam prošao. Nekoliko godina nisam znao za desnu stranu svoga tijela i moja desna ruka sa kojom sada pišem nije htjela da me sluša. Ta ista ruka danas prebira po tipkama harmonike tako da gotovo svakog dana u mom stanu odjekne pjesma sevdalinka. Onako poistiha, ponajlak što bi se reklo, da se nebi uznemirilo komšije...šveđane.

Odlučih da počnem pisati od početka. Malo me nervoznim čini to što koliko god da mislim kako da to opišem, uvjek mi se čini da neće biti dobro. Stalno imam osjećaj da mi glavne misli izmiču, da riječ nije prava i nije dovoljno jasna da opiše stanje i događaje. Ipak neću odustati. Dragoga Boga molim da me u namjeri učvrsti. Dakle, ja ću biti svjedok, a Njemu, Bogu dragome se zaklinjem da lagati neću. Neću lagati ni na dušmane svoje.

Selo Kevljani u kome su rođeni moj pradid Adem, did Hasan, i moj otac Meho, leži u ravnici između dvije planine, Kozare sa sjevera, i Prosare sa juga. Omeđuju ga željeznička pruga Bosanski Novi Banja Luka sa jedne, a regionalni put sa druge stane. Prostorno Kevljani su smješteni otprilike na 2km. kvadratna skupa sa obradivim zemljištem i manjim šumarcima. Selo je imalo oko sto pedeset domaćinstava sa puno djece i omladine. Gotovo svi muškarci bili su zaposleni. Starija generacija u Prijedoru većinom pri željeznici na pretovaru vagona dok je bilo uskotračne pruge Prijedor – Travnik, a sinovi u Zagrebu kao građevinci, mehaničari, šoferi ili fabrički radnici. Jedan dio domaćina bavio se zemljoradnjom ali samo za vlastite potrebe. Dobrostojeća domćinstva sa nešto više obradive zemlje i radnim blagom bile su familije hadži Avde Pervanića, Abaza Pevanića, Zajima Pervanića i familija Feriza Velića.

Nezna se tačno kako je nastalo selo Kevljani. Odakle su došli njegovi prvi stanovnici? Stoprocentno su Islamske vjeroispovijesti i karakteristično je po tome što u njemu ima puno različitih prezimena. Velića ima najviše. Puno ima Pervanića pa Hodžića, Husića, Jakupovića, Sivaca, Ibrahimovića, Kevaca, Džaferovića, Ališića, Ramića, Klipića, Karabašića, Žerića, Čolića, Forića, Čehajića, Bilala, Todorovaca, Osmanovića, Kijaka a nekad su tu živjeli i familija Rešića dok nisu odselili u Prijedor. Na rubnim djelovima sela u pravcu Omarske bilo je i romsko naselje sa desetak familija. Živjeli su slično kao i ostale džematlije, dolazili u džamiju ali su imali zasebne mezarluke i nisu se puno miješali sa većinskim stanovništvom. Bavili su se sitnim zanatsvom, prosjačenjem, a poneko je bio zaposlen u državnim poduzećima. Bili su vrsni muzičari i često se čula muzika iz „Ciganluka“, kako se zvalo naselje u narodu. Posebno se na tamburi isticao Ramo Bećin. Bilo ga je milina slušati. Za vrijeme Turskog vakta Kevljani su bili begluk i bili su kmeti begova Džinića. Kevljanska džamija je druga po starini na području Kozarca. Obnavljana je više puta. Kažu da je prvu džamiju dao izgraditi beg Džinić da bi ponekad dolazio klanjati džumu. Uvjek je imala svoga imama. Narod pamti mula Avdu Džaferovića pa onda njegovog sina Šerifa koji se u Kevljanima rodio i do kraja života radio kao imam. Ja pomalo pamtim „hodžu Šeru“ kako su ga džematlije zvale. Nije imao plate nego je vazifu dobijao u naturi. Varćak šenice ili kuruza u odgovarajužoj količini. Davao je ko je šta imao. Vazifa se mogla dati u drvima, grahu...., a samo poneko je plaćao u novcu. Hodža Šero je imao omanje konjičke i bavio se dodatno zemljoradnjom jer mu imamska primanja nisu bila dovoljna za život jer je imao brojnu familiju. Tako je jednom sa sinom Abdulahom otišao u Kozaru po drva i u povratku na velikoj nizbrdici padne pod kola i tako je završio svoj život. Dok je još bio pri svijesti rekao je sinu Abdulahu slijedeće:“Reci džematlijama da je bajram u utorak.“ Poslije njega u našoj se džamiji izmijenilo mnogo imama.

Po završetku drugog svjetskog rata Titina vlast administrativno izdvaja Kevljane iz Kozarca sa gotovo stopostotnim muslimanskim življem, formira „nove“ Kevljane, ( Hadžići, Srednji Jakupovići), i pripaja Omarskoj sa isključivo srbskim življem, izuzev familije Župani koji su u Omarskoj radili kao slastičari. U to vrijeme Kevljani su imali tri dućana; Rešića, Hašimov, Kevca dućan, i nižerazrednu školu. Raznim smicalicama sve su nam to uzeli. Jedno vrijeme bila je Zadruga u vlasništvu Zem. Z. Omarska gdje je prvo radio neki Rade Nišević, a samo na kratko Hase Velić i njegova žena Paša.

Vremenom selo je ostalo bez dućana i škole iako se broj stanovništva povećavao, pa je došlo do toga da su Kevljani postali jedno od najzaostalijih sela na području Opštine Prijedor.

 

Nastavit ce se ....

Kontakt

  • Add:Kevljani bb, Kozarac, Prijedor, BiH
  • Tel: (+46) 707 23 00 89

kevljani.eu tim

Kevac - Vlasnik / Administrator

Ermin - Administrator

Šiško - mali od palube

Senad - izvještać Hadžići

traži se - izvještać Jakupovici

Edis - izvještać Kevljani