Top Panel

Srijeda, 09 26th

Last updateSub, 15 Sep 2018 6pm

  • Registruj se
    *
    *
    *
    *
    *
    *
    *

    Fields marked with an asterisk (*) are required.

Sjećanja

Piše:Hadži  Šerif Velic - Begov -

Duga zimska skandinavska noc sa lahkocom je pobijedila dnevnu svjetlost i  veoma preuranjeno se spustila na gradic u kome trenutno živim sa svojom familjom. Kad pravo razmislim dana haman i nejma.

Možda samo u kratkom periodu od deset do dva sata popodne. Ni nalik na one naše bosanske dane. Istini za volju, da su nalik neznam šta bih snjima. Problem je u tome što ni ja nisam nekadašnji. Ostarilo se, a sa starošcu dolazi zlovolja, senilnost pa i bolest. Uglavnom. Djeca narasla. Otišli za nafakom svako na svoju stranu pa i kad bi htjeli da budu uz nas nemogu, jer i oni imaju svoje svakodnevne obaveze. Fikreta, moja hanuma, od samog odlaska od kuce uvela je nepisani zakon ravnanja po sahatu. U odredeno vrijeme ide spavati a i budi se    ”na vakat”. Uvjek upotrijebi ovu terminološku odrednicu, ako se pobunim što me budi tako rano. Miris jutarnje kahve i njen zadnji argument; - ”Ko rano rani dvije srece grabi”, redovito me razoružaju, bez obzira u koje doba sam otišao na spavanje. Ipak, ne predajem se tako lahko. Prvo na pod spuštam lijevu pa desnu nogu (tako krevet zahtjeva) a onda odsjedim nekoliko minuta glave oborene na prsa u nekom slatkom polusnu. Cuo sam da je to dobro radi izjednacavanja krvnog pritiska. Neznam dali je to tacno ali meni dobro dode.                                                       - Haj bolan ohladi se kahva. Šta se tol’ko iskanjuješ?                                       Ustajem na pomalo nesigurne noge u sebi konstatirajuci da me rebra bole otprilike kao juce, nakratko navracam u kupatilo, zapljuhnem se nekoliko puta lednom vodom, u špigli provjerim jesul’ oci zakrvavljene kao i prošlog jutra i konacno ulazim u ”dnevnu.”                                                                                                      -Jes’’i se naspav’o?                                                                        - Mh…m…, promrmljam mrzovoljno. Tek prvi gutljaj kahve ucinu da štono se kaže dodem sebi.
- Kako si ti? Jes’ ti mogla spavati?                                                        - Neznam ni sama… Nešto sam sanjala i probudilo me, a sad se nesjecam šta. Aha! Sjetila sam se. Sad znam. Ko doli kod kuce. Ja u babinama a tvoja mati došla s ponudama. Znaš ona naša tevsija ”Demirlija” a puna svega  i svacega. Spusti ponude do mog uzglavlja pa se odmace korak dva i sjede na šiljte.                                                                - De snaho pojedi nešto.                                                                      - Kako cu mama jesti a da ti glediš? Znaš da je grihota jesti pred nekim ko posti.                                                                                                   – Ma samo ti uzmi. Nemoj se stiditi. Fala Bogu da si se hajrom rastala.                      – To me je konacno probudilo. Pažljivo sam slušao svaku izgovorenu rijec.                   – A možeš li reci koje djete?                                                                - Fatima.                                                                                  –Pa kako, kad je mati  umrla prije nego se Fate rodila? Zato smo joj i dali takvo ime.     – Neznam. Da Bog na hajir i na dobro okrene. San ko san. Ipak moracemo udijeliti sadaku pred njenu dušu.
– A znaš li ti da su se sve troje naše djece poradali uz ramazan?                                                                                                                      – Znam samo za Mehu. Toga se sjecam kao da je jucer bilo. Tad još nisam bio otišao na rad u Njemacku. Da, da… To je bila osamnaesta ili devetnaesta noc ramazana. Ti si se osjetila oko ikindije. Usplahireno sam hodao po avliji pokušavajuci raditi nekoliko poslova istovremeno, ni jedan ne dovršavajuci.                                                                     – Šero  hodere nješto. Zovnu me mati.                                                    – Haj po Niru, i reci joj nek požuri.                                                       – Tebi su prostrli dušek u vel’koj sobi i kad je tetka Nira došla akšam je vec bio prošao. Ja i Stari ( tako sam zvao bega, svoga ocuha) sjedili smo u ljetnoj kuhinji. Šutili smo, ali napeti izraz na licima i nervozni pokreti odavali su naše stanje. Mati i tetka Nira zamakle su tebi u kucu pa iako sam napeto osluškivao, ništa se nije culo. Porod je bio iskljuciva stvar žena i mi tu nismo imali šta tražiti. Sa džamije poceli su salavati najavljujuci skori pocetak teravije.                                                        – Stari, ja odoh klanjati teraviju a ti Boga ti ako rodi dok sam u džamiji pukni iz puške. Budeli žensko jednom, a ako bude muško dva puta.                                             – Stani! Šta ti to pricaš? Pa nikad mi to nisi ni spomen’o. I kako to za žensko jednom a muško dva puta?
– De malo ohani ženo draga. Pa moralo je biti nekako. Neznam ni ja kako mi je to u pamet došlo.

– Pa štaje bilo dalje?                                                                      - Hm… Šta je bilo… Kad sam u džamiju stigao prvi saff je vec bio popunjen. Hadži Avdo, Rašid sa sinovima Tufom i Šerom, Abaz i sin mu Juso i Huse, Feriz, Šero Avdin, Meše, Mahmut, Mustafa mujezin, Ale, Kasim, Osman muhtarov, Šefik, Suljo… Stao sam medu mladariju. Nit sam znao šta sam zanijetio ni šta klanjam. Dok je Ef. Muhamed smirenim glasom ucio suru za surom u meni se dogadala drama. Otac!? Postacu otac. Imacu svoje dijete. Ja, koji sam bio tako mlad i pomalo se i sam kao dijete osjecao. Nisam bio siguran ni šta ta rijec znaci a kamoli koje dužnosti se od mene ocekuju. Negdje na pola teravije oglasila se puška. Možda pucanj i nije niko cuo osim mene ili, ako je i cuo nije imalo isto znacenja kao meni. Kroz glavu mi je proletilo: Žensko…!? Nastavio sam klanjati onako automatski, mahinalno…. Ma stanider malo…, oglasi se žena. Sacekaj da ja završim pa ti onda reci šta ti volja…. Prošlo je dvadesetak sekundi a onda se puška oglasi ponovo. Hah!! Tamam. Sad je dobro. Pomislio sam u sebi. Ipak muško. U tom se i teravija završi. Slijedilo je uobicajeno pozdravljanje, samo  sam ja svakom od  džematlija ponavljao jedno te isto. Sad dok smo klanjali moja je žena rodila! Sina. Sina je rodila! Svi su me zacudeno gledali ali niko ništa nije zapitkivao. Požurio sam kuci. Na avliji je cekala mati. Meni muštuluk…. Znam mama. Rodila je prije petnaest minuta ito sina ali ti si zaslužila muštuluk. Pa otkud znaš? Blago sam je prigrlio. Kad sam ušao u sobu zatekao sam te kako mirno ležiš na dušeku a pored tebe naš sin vec zamotan u pelene. Vidno umorna a vesela i zadovoljna lica, gledala si prema meni. Kleknuo sam pored tvog uzglavlja dlanom ti dodirujuci lice. Sve je bilo receno. Razumila si. Sjeo sam kraj tebe. De uzmi djete rece tetka Nira. De, nebojse. Šta si se tako ukocio. Hocu tetka hocu, mrmorio sam sebi u bradu. A "stari"  sjedio je malo podalje od nas i sve radoznalo posmatrao. Ti nisi na njega obracala pažnju ali ja jesam.  Nisam odolio da ga ne upitam zašto je pravio onoliku pauzu izmedu dva pucnja? Pogledao me u oci i blago se nasmješio. Nako…. Znao sam da je htjeo da se malo našali samnom. Nek mu je duši rahmet.


Vidiš ti koliko je vremena od toga prošlo. Ponekad neznaš šta si za rucak jeo a toga se sjecaš do u detalje. Sinu ti je cetrdeset i druga u dobricac, ceri se poudale… I beg, i tvoja mati, i tetka Nira davno su pomrli, a ti sad o tome pricaš. Pa šta bi ti da je prvo naše dijete bilo žensko? Moram te to pitati kad sam vec došla do rijeci. Nebi ništa ženo. Boga mi! Kad su se kasnije našla ženska djeca možda mi je bilo draže nego kad smo sina dobili. Za sina haman i nisam se znao veseliti. Haj Boga ti ženo, znaš da je kod nas nepisano pravilo: ”Nek je prvo muško a poslije nek bude šta bude”. Ha, ha, ha… Da, da..., tako vi muški mislite. To pravilo je bilo bitno da smo ostali u Bosni. Racunalo se, kad se sin rodi, rodio se nasljednik, a vidiš gdje smo sada. Prokletnici nas protjeraše, opljackaše, popališe…. Nema se šta ni nasljediti. Pa jest ženo. Neka su nama naša djeca živa i zdrava. Svakom svacija pa i naša.
Hadži  Šerif Velic - Begov -                                                                          Jönköping Švedska

Kontakt

  • Add:Kevljani bb, Kozarac, Prijedor, BiH
  • Tel: (+46) 707 23 00 89

kevljani.eu tim

Suvad Kevac - Vlasnik / Administrator

Ermin Pervanic - Administrator

Šiško Jakupovic - mali od palube

Senad Hadzic - izvještać Hadžići

Enes Jakupovic -  izvještać Jakupovici

Edis Velic  - izvještać Kevljani