Knjizevnost

Čudni su putevi Gospodnji


Erik dođe, nekoliko vjekova, prije ostalih.
Ispunjen snagom i mudrosšću, ali bez vjere.
Ofarbajte kip slobode u crveno.
Ne zbog nadimka njegova, niti boje mundira vasih.
Nego zbog onih, koje on zateče, na zemlji pradjedovskoj.
Zbog noći “dugih noževa”.
Odavno stoji kamen istine, krunski svjedok u “novom svijetu”.
Zaboravimo i Odina i Manitua.
Poslušajmo što nam to kardinali imaju reći.
“Pogriješio jesi ali proglasićemo te svetim”.







Dilema

Ne znam da li tamo da se vratim?

Sto da radim u zemlji zlocina?

Cijeli zivot ne mogu da patim,

nit` da skrivam tugu u ocima.

Mada ceznem,za svakim vrbakom,

misli bjeze u minule dane.

Setam mojim,blatnjavim sokakom,

ne bil` sreo,drage mi jarane.

Nema vise,mojih prijatelja,

koga onda,mahalom da gledam?

Ubijeni i oni i zelja.

Ponos dvaput, pogaziti nedam.

I na kraju,zasto da se vratim?

Nema kuce,ni kucnoga praga.

Nema vise za cime da patim,

sve je đavo,odnio do vraga.




Nada



Nekad voljeh,sve normalne stvari,

s ushicenjem,cekah nova jutra.

I nadah se,bice bolje sutra,

sada ne znam,sto je to u stvari.

Ovo vrijeme nikako da shvatim,

mnogi od njih,nekad ljudi bjese.

Jasno mi je, oni svjesno grijese,

u dubini duse,tiho patim.

A ona je sada, skoro prazna,

jer vrijeme je i lose i tmurno.

Samo jedno, sada je sigurno,

to je zlocin,ali gdje je kazna?

Jos se sjecam,dragih prijatelja,

mnogi od njih,nisu vise zivi.

Otisli su,ni duzni ni krivi,

pusta pravda,osta samo zelja.

Gospdaru,podari mi snage,

a i njima u dzenetu mjesto.

Smiluj mi se,da ih sanjam cesto,

da gledam te,osobe mi drage.

Vrijeme curi,ne vraca se opet,

mi cekamo,boljem se nadamo.

Ne bih smjelo,opet da stradamo,

ne cu valjda,vjecno biti proklet?







Zvijezda



Te godine,najvise zvijezda je palo,

to bijahu pusti,dani bez radosti.

Volio bih tada,da je vrijeme stalo,

da ne idu ljudi,u cvijetu mladosti.

Boze sto li bjese,to kad zvijezda padne?

Da li je istina,da se zivot gasi?

Pucati u ljude,to su stvari gadne,

sve knjige nas uce,da se zivot spasi.

Lezeci pod svodom,gledam gdje je moja,

i pogledom trazim,samo one male.

No ocito ovo,nije noc heroja,

odlaze sa zorom,nocas nisu pale.

Vjerovatno da je, ubijanje stalo,

a sa njim prestaju,svi ti strasni snovi.

Obicnom smrtniku, potrebno je malo,

da sutra zapocne,negdje zivot novi.

Malo je do jutra,mahala se budi,

jedva primjecujem,one male moje.

Poslije sve golgote,ostalo je ljudi,

u miru nek` zive,zvijezde neka stoje.





Ja ne zelim nikom da se svetim


Ja ne mogu, da sudim nit` prijetim,

za sve one, neljudske gadosti.

Moje srce,ne pozna radosti,

al` ne zelim, nikom da se svetim.

Kud` nesta ti, uspomeno draga,

vrijeme sretno u nepovrat ode.

Nadodjose, cudne,mutne vode,

u momentu, sve nesta bez traga.

Ponovo se sretnih dana sjetim,

volio bih tugu, znati skriti.

Nikad necu, nikom sluga biti,

nikad necu, nikom da se svetim.

Predugo sam, sanjao slobodu,

i mastao, da lutam bez cilja.

Samo jedna,bila je vodilja,

od svih zvijezda, sto sjase na svodu.

Opet zelim, svemirom da letim,

sam ,bez ptica, bez pasa cuvara.

S blagoslovom, moga gospodara,

Da ne smijem, nikom da se svetim.

Peuzeto: www.kns.ba