Arhiva

Par dana nakon rostilja drugi komsija, takodjer prezivjeli Omarske, me pita, “Kemo, kako spavas?” “Kako kad”, govorim u prolazu. “Ja slabo spavam”, kaze on. Bilo je vec pokasno pa zurnim korakom nastavljam kuci. Budu tako periodi kad dodje do preopterecenja mozdanih zica pod malo visim naponom. U subotu, 28. maja isao sam sa porodicom u grad. Za vrijeme rucka nisam mogao prestati da razmisljam o covjeku koji je sjedio na drugom kraju restorana. Cinilo mi se da sam ga poznavao odnekud, ali sam imao osjecaj da se nismo poznavali po dobru. Sada, 31. maja u grad sam dosao sa namjerom da svojim prisustvom podrzim Dan Bijelih Traka, komemoraciju koja pokusava da sacuva od zaborava te crne dane iz proljeca i ljeta 1992. Krajem tog maja, oruzjem nametnuta vlast trazila je od “lojalnih” gradjana Prijedora da prilikom izlaska iz svojih kuca stave na ruku bijelu traku. Nisam imao srece da kod kuce slusam taj proglas jer sam taj dan 1992. vec bio u logoru Omarska. Za bijele trake sam saznao negdje godinu dana kasnije u Engleskoj od Refije, supruge prezivjelog logorasa Nehre, koji je i sam nakon tog proglasa zavrsio u Omarskoj. Sada, dvadeset devet godina kasnije, svjedocio sam sceni koja je neumitno podsjecala na dane kad je u Prijedoru policajac ili vojnik mogao prici osobi sa bijelom trakom na ruci i maltretirati je ili gore. Stariji covjek je bio opkoljen sa tri uniformisana policajca i nesto je mlatarao rukama. Taj isti covjek mi je par minuta ranije zavezao bijelu traku koja nas je iznenada povezala. Tu scenu sam primjetio slucajno, jer sam se konstantno obazirao cekajuci da mi se priblize dva bivsa ucesnika projekta Most Mira koji su malo kasnili na dogadjaj. Dok su mi prilazili rekao sam im "hajmo da vidimo o cemu se radi". Mladji policajac u ranim dvadesetim je stajao ispred starca drzeci notes i olovku. Nisam vidio da je drzao i njegovu licnu kartu. Druga dva policajca su stajali s njegove lijeve i desne strane. “Mogu li znati sta se desava?”, upitao sam ih. "Legitimisemo ga". "Zasto ga legitimisete?" "Ponudio je bijelu traku jednom kolegi." "Je li to krivicni prekrsaj ... ?" Nisu ocekivali svjedoke ili pitanja pa su pomalo nespretno odgovarali. Nakon krace razmjene starcu su vratili licnu kartu. Mi smo se potom zajedno nastavili kretati prema trgu gdje su organizatori dogadjaja vec citali imena djece ubijene 1992. “Umoran sam. Idem da sjednem da se malo odmorim”. Duhovi iz 1992. su ga vidno uznemirili. Prije razilaska prisao mi je jos jednom i stisnuo mi ruku sa rijecima, “Hvala ti sto si me branio”. “Mogu li znati kako se zoves?”, upitao sam ga. “Omer. A kako je tebi ime?” “Kemal.” Ono sto je bilo najvise uznemiravajuce je ravnodusnost osoba koje su sjedile na ulici tik do Omera, u prepunim kaficima. Niko od njih nije ustao ili okrenuo glavu da upita policiju zasto legitimisu starca koji ocigledno nije narusavao javni red i mir. Omerov grijeh je bio sto je policajcu u civilnoj odjeci ponudio da na ruku stavi bijelu traku. Kemal Pervanić Nastavice se.