Ljubav prema književnosti ove nastavnice u dopunskim školama BiH u Velikoj Britaniji, rodom iz Kozarca, postojala je od ranih dana mladosti
Zovem se Semira Jakupović (rođ. Halak). Rođena sam 31. decembra 1963. godine u malom gradiću Kozarcu kod Prijedora. Najstarije sam od četvero djece oca Adila i majke Safije Hajre Halak. Imam jednu sestru i dva brata, koji mi mnogo nedostaju. Svi žvimo u različitim zemljama.
1984. godine sam diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci, odsjek srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik i književnost jugoslavenskih naroda i narodnosti, te stekla zvanje nastavnika predmetne nastave.
Udata sam, imam dva sina, divnu snahu i unuka, koji mi daju dodatnu snagu za sve što radim.
Ljubav prema književnosti postojala je od ranih dana mladosti. Oduvijek sam voljela čitati knjige, a još kao dijete govorila sam da želim postati učiteljica. Hvala dragom Bogu to se i ostvarilo, tako da imam običaj reći da uz svoju porodicu imam još dvije velike ljubavi koje me ispunjavaju i čine sretnom. Jedna je ljubav prema pozivu prosvjetnog radnika, a druga je ljubav prema pisanoj riječi.
Semira u društvu ambasadora BiH u Velikoj Britaniji Vanje Filipovića/ BH UK Network
O nastavničkom pozivu ću pisati nekom drugom prilikom, a danas sa vašim čitaocima želim podijeliti priču o svom pjesničkom putu.
PISANJE POEZIJE OD SREDNJOŠKOLSKIH DANA
Iako se pisanjem poezije i proze bavim još od srednjoškolskih dana, iz anonimnosti sam izašla tek u zrelim godinama. Govorila sam da pišem za svoju dušu, a zbog prevelike doze samokritičnosti mnoge moje pjesme nikada nisu vidjele svjetlo dana. U toku rata izgorjele su sve moje pjesme i zabilješke, pa sam zbog drugih obaveza nakon dolaska u Veliku Britaniju sve bacila u neki drugi plan.
Moram priznati da mi je poezija uvijek bila najbolji saputnik. Nekako sam, unoseći se u pisanje, lakše podnosila ratne rane, nostalgiju, razdvojenost od najmilijih. Bila mi je i ostala neka vrsta hobija, ali i terapije. Teme su se nametale same od sebe: rat, ljubav, nostalgija za rodnom zemljom, priroda, život, djeca, pa čak i pisanje sevdalinke koja je najteži izazov. Moj dugogodišnji rad sa djecom me približio dječijoj poeziji, a kada sam postala nana to mi je bio dodatni izazov da pišem poeziju za djecu. Moram priznati da je najteže staviti se u dječije cipele, ući u njihov svijet.
BAVLJENJE PJESNIČKIM RADOM U VELIKOJ BRITANIJI - PJESNIČKI VREMEPLOV
U Londonu sam se od 1996. godine uključila u rad "BH dopunske škole u Londonu", a nekoliko godina kasnije počela sam da volonterski pišem za list "Haber" koji je periodično izlazio u VB.
Pisala sam o aktivnostima BH dopunske škole u Londonu, te o životnim dostignućima naših Bosanaca i Hercegovaca koji žive u VB. Na insistiranje nekoliko osoba, veoma važnih u mom životu, počela sam nekako stidljivo da objavljujem po neku svoju pjesmu u "Haberu" čija su čitalačka publika uglavnom bili Bosanci i Hercegovci koji žive ovdje.
Moj muž Meho i djever Nisad Šiško Jakupović su se kao i ja bavili poezijom, te smo često razmjenjivali mišljenja. Čula sam da postoji Književno udruženje KNS u Sarajevu, koje pomaže neafirmisanim piscima da objave svoja pjesnička i prozna djela. Tako sam upoznala Ibrahima Osmanbašića, koji nam je bio ogromna podrška. 2007. godine objavljena je moja pjesma "Prekretnica" u izdanju KNS-a i tako je sve počelo. To nam je bila "odskočna daska", a nakon toga slijedili su uspjesi, te posjete KNS Književnim susretima u Sarajevu, gdje sam imala priliku da upoznam i druge pjesnike.
Mogu slobodno reći da je od tada, moje pjesničko stvaranje krenulo uzlaznom putanjom...
U BHCAB klubu (poznatiji kao Brent) smo se par puta sreli sa poznatim piscem Mišom Marićem, rahmetli Idrizom Saltagićem, pjesnikom i novinarem, te pjesnicima Jasnom Lemeš Filipović i Nihadom Filipovićem. Zaim Pašić, predsjednik ovog bh. udruženja i sadašnji predsjednik BH UK Networka nam je dao podršku, te ljubazno upoznao s Mišom Marićem, poznatim piscem, koji nam je dao veliki "vjetar u leđa". Napisao je odličan tekst pod nazivom "Zapis iz Londona - Pjesničko udruženje Jakupovića", koji je 2010. objavljen i u novinama "Bosanska pošta" u Skandinaviji na čemu smo veoma zahvalni.
Evo kratkog isječka iz Mišinog teksta.
"Semira, suprug Meho i Mehin mlađi brat Nisad su izbjeglice. I porodično pjesničko udruženje. Krajiškinju Semiru su protjerali iz zavičaja. Nastavnicu Semiru nisu iz razreda. Njenih 15 londonskih godina su školske. Predaje u bosanskoj dopunskoj, volonterski. A za svoju dušu - pjeva. Pjevala je od djetinjstva a prvi susret sa čitaocima upriličilo je Udruženja za kulturu Novo Sarajevo (KNS) 2007. Uvrstili je na web, u zajedničke zbirke 'Gravitacija' i 'Balkansko pero', lani nagradili za pjesmu 'Zaključano proljeće'. Njene pjesme krasi iskustvo življenja, sjeta i dobrota. Semira je, često, lirski pedagog. Makarenko u stihovima."
Tako su nas malo bolje upoznali i ljubitelji pisane riječi izvan Velike Britanije. Zajedno sa ostalim pjesnicima nastupali smo na pjesničkim večerima, na priredbama povodom državnih praznika BiH, te na druženjima koja su organizovala bh. udruženja. Bila nam je velika čast da u nekoliko navrata nastupimo i u Ambasadi BiH u Londonu, te u Bosanskoj kući (Bosnian House) u Birminghamu na čemu smo posebno zahvalni.
Pjesničko druženje sa Mišom Marićem u klubu Brent/ Privatni album
Jedno vrijeme su pjesme londonskih pjesnika, recitovali i učenici naše BH dopunske škole u Londonu, a ideja je potekla od Vedrane Kovačević Jalisi. Kao roditelj i volonter, silno je željela da učenici upoznaju pjesnike koji žive u njihovom okruženju i tako ih približi poeziji.
Učestvovala sam u organizaciji proslave povodom 50 godina novinarskog i književnog rada rahmetli Idriza Saltagića, te organizovala promociju knjige "Dječak koji nije ništa rekao" (The Boy Who Said Nothing) u Londonu, internacionalno poznatog autora i glumca Mirsada Solakovića.
Bavila sam se s prijevodom pjesama s engleskog na bosanski jezik. Bile su to uglavnom pjesme Misbe Sheikh, vrijednog volontera iz organizacije "Remembering Srebrenica".
OBJAVLJENE PJESME
Do sada su moje pjesme objavljivane u zajedničkim zbirkama poezije: Gravitacija riječi, Balkansko pero, Kapija Istoka i Zapada, Duhovna konekcija i Izvan dometa, Mostovi svjetlosti, Domovina - Podijeljena sjećanja, u elektronskim zbornicima u okviru obilježavanja godišnjice rođenja našeg velikana Muse Ćazima Ćatića, na konkursima za najljepše Bajramske pjesme i priče, Božanstvena ženo, Mesopotamija, Poezija bez granica, Unom teku riječi, Una stihom zagrljena, Kahvedžije, Sebiljska riječ, Eho poezije i Vidljivi tragovi poezije, Tragovi pjesme te zajedničkoj zbirci poezije 2013-2021. Utoplimo krčku zimu.
Moja pjesnička biografija je objavljena u publikaciji koju je izdalo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica pod nazivom "Ko je ko u bh. dijaspori" 2012.
Zlatna povelja za učešće na poetskom festivalu 2019./ Privatni album
Priznanja
Od priznanja za pjesnički rad izdvojila bih sljedeće: KNS Sarajevo (Zaključano proljeće), Moja domovina - Domovina - Podijeljena sjećanja, Mesopotamija Kulturni Centar (Kada bi djeca uredila svijet), Ramazan putuje s nama kroz vrijeme -Književno udruženje "Musa Ćazim Ćatić", Književno udruženje "Balkanska pjesnička unija" - Život u doba korone, Korov i Savršeni krug, Između dva glasa - Jadala se Sana Uni, Moje plime i oseke - Utoplimo krčku zimu.
Ono što me posebno raduje je činjenica da je moja pjesma "Ulični svirač" obrađena na ispitu iz BHS jezika na South Arizona University (SAU) u SAD-u na insistiranje Mellise Heldić, kćerke jedne moje bivše učenice.
Poezija povezuje ljude na svim meridijanima i paralelama, pa sam tako upoznala pjesnike iz cijeloga svijeta.
Ovim putem želim uputiti jedno veliko hvala književnim udruženjima na saradnji: Kultura Nova svjetlost (KNS) Sarajevo, Balkanska pjesnička unija, Izdavačka kuća Ada Verlag u Njemačkoj, Musa Ćazim Ćatić Odžak/ Minhen, Mesopotamija Beograd, Unom teku riječi u Bihaću, Kahvedžije u Tuzli, Multimedijalna udruga Krčka beseda na ostrvu Krku, Diligo Liber u Zagrebu itd.
SARADNJA SA WEB PORTALIMA
Također se zahvaljujem svim web portalima koji su pored moje poezije, objavljivali i moju prozu, kolumne i informativne članke: kozarac.eu, bosniauknetwork.org, Izmedju dva glasa/ Between Two Voices, Prva umjetnička olimpijada, Prva svemirijada,Pisano pero, te mnogim drugim portalima koji promovisu pisanu riječ.
Teško je izdvojiti imena saradnika, ali ovim putem želim se zahvaliti i spomenuti: Ibrahima Osmanbašića, Huseina Husku Ismailovića, Sabah-al Zubeidi, Branimira Marjanovića, Ibru Dženanovića, Nijaza Caju Huremovića, Refiku Dedić, Dr Anesa Cerića, Namika Alimajstorovića, Maida Ćorbića, Zehru Alić Bajić Milu Kirinčića, Ljiljanu Hidić, Biserku Vuković, te članove admin timova. Unaprijed se izvinjavam svima čija imena zbog nedostatka informacija nisam spomenula.
I na kraju ono sto je najvažnije, veliko hvala mojoj dragoj porodici koja mi je ogromna podrška i oslonac u svemu što radim. Zahvaljujući poeziji, upoznala sam jednu veliku pjesničku porodicu.
Bronzana povelja za poeziju 2020./ Privatni album
Često imam običaj reći da postoje ne veliki i mali pjesnici. Postoje velike i male pjesme. Pišem za svoju dušu, ali mi je veoma drago ako se neko u mojim stihovima nađe. Nekome dam podstrek da se preda, nekome izmamim osmijeh, izazovem sjetu i tugu, ali ga ne ostavim ravnodušnim.
Zbog toga, hvala svima vama koji čitate moju poeziju, koji mi dajete svoju nesebičnu podršku.
Zbog svih vas, idem dalje! U susret novim stihovima i rimama, u neki novi svijet gdje je sve moguće.
mojabih.oslobodjenje.ba