31.01.2013. | PIŠE: Emir SULJAGIĆ

Između nas i naše vizije naše zemlje je samo naša spremnost da glasamosuljagic

I pored toga što sam posljednji put u Prijedoru boravio prije više od deset godina, sa prvom grupom povratnika na Berek, kada smo sinoć stigli u grad, a kasnije u Kozarac, imao sam osjećaj da sam već bio na svakom koraku. Ne radi se o nekom neobjašnjivom osjećaju već viđenog, jer sam zapravo, suštinski, ovdje, u Prijedoru, na svakom njegovom koraku već bio.

Od početka 2002. do skoro sredine 2004. godine bio sam u Den Haagu, gdje sam radio kao dopisnik sa Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Svakodnevno sam izvještavao sa suđenja bivšem prijedorskom gradonačelniku Milomiru Stakiću, ali i Momiru Taliću i Radoslavu Brđaninu. Naučio sam svaki toponim napamet, svako selo, svaku lokaciju, na svakom mjestu gdje su ubijeni i ubijani nevini sam već bio na vlastitoj mentalnoj mapi Prijedora. I prvi put otada sam bio tu, ovaj put fizički. I stoga hoću da podijelim s vama ovo što slijedi, naročito sa Krajišnicima, sa Prijedorčanima i Kozarčanima.

Ovo u čemu učestvujemo je borba dvije vizije naše zemlje. Jedna je vizija utemeljena na krvi nevinih, temeljno rasističkoj ideologiji, čišćenju "pogrešnog genetskog materijala", silovanju, otimačini i ozakonjenju rezultata postignutih na taj način.

Druga je vizija Bosne i Hercegovine jednakih i jednakopravnih, na svakom njenom koraku, demokratske, države utemeljene na temeljnim demokratskim principima. Evo šta su oni koji se bore protiv naše države i protiv naše vizije naše države bili spremni da urade: da preko noći zaborave zajedničku istoriju i krenu u stvaranje "nove istorije" od početka, da u to ime prihvate oružje koje im je isporučeno, da iz njihovih kuća istjeraju dojučerašnje najbolje prijatelje, da ih strpaju u logore i muče, da stanu u streljački stroj i gledajući u oči pucaju u iste te ljude i njihovu djecu.

Sve što mi treba da uradimo je da glasamo da bismo pokazali dosljednost svojoj viziji Bosne i Hercegovine. I da, procedura potrebna za glasanje iz inostranstva gdje se većina vas nalazi je pomalo komplicirana. Uradićemo sve što je moguće da je pojednostavimo do narednih izbora, ali čak i ako ostane ovakva, sve što mi treba da uradimo je da sakupimo tri formulara i pošaljemo ih poštom. Oni koji su u tome učestvovali su za svoju, fašističku viziju naše zemlje bili u stanju da pucaju u nečije roditelje i nečiju djecu. Mi ne moramo pucati. Sve što treba da uradimo je da glasamo. Oni su bili spremni ne da poginu, nego da ubiju. Mi moramo samo glasati.

Oslobodjenje


Comments powered by CComment