Top Panel

Četvrtak, 11 23rd

Last updateČet, 12 Okt 2017 8pm

  • Registruj se
    *
    *
    *
    *
    *
    *
    *

    Fields marked with an asterisk (*) are required.

Ispovjed jednog logoraša

  Ispovjed  Logorasa Serifa Velica!

 

 Logor

 

Serif u Stockholmu

 

Psihoanaliticar Emina Lazic spremala se za redovni radni dan, ali je bila uznemirena poput tinejdzera koji sa maturom prestaje biti dijete i postaje veliki. Socijalna sluzba opcine u kojoj je zaposlena dodijelila joj je poseban slucaj, njenog sugradanina, koji je prozivio torture zloglasnih logora: Keraterma, Omarske, Manjace i mozda jos nekog koji nije naveden u spisima koje su joj dostavili zajedno sa zahtjevom da ga primi. Ona nikad nije povjerovala u te price o logorima. Njen muz Milan cesto je sa njom zapocinjao razgovor na tu temu i redovno bi dolazili do zakljucka da je sve to namjestaljka nekih kojima je bilo u inetersu sto vise posvadati dojucerasnje prijatelje i komsije. Milan je izvlacio pohabanu beogradsku "Ekspres Politiku", koju su mu, autobusom, slali iz domovine, gdje je jasno pisalo da je to upravo tako.

 

Emina Lazic se nije htjela upustati u psihoanalizu svog muza, sa kojim se vjencala hiljadu devetsto devedeset trece godine, u cemu je bilo i inata onima koji su tvrdili da Srbi i Bosnjaci vise ne mogu zajedno. Doduse, nekad je kopkalo zasto u to svoje dokazivanje unosi toliki zar. U njenim ocima sigurno nije bilo traga sumnje u ono sto on tvrdi. Ipak, tog dana dok je pripremala pitanja koja ce postavljati novom pacijentu, nemir se povecavao iz minute u minutu. Silna zelja da sto prije dijagnosticira navodne psihicke probleme novog pacijenta, natjerala ju je da toga dana na posao dode sat ranije. Pred vratima ordinacije zatekla je covjeka koji se predstavio kao Serif Velic.

 

«Ko zna oikad je tu i kakvi su njegovi razlozi za zurbu», pitala se dok je otkljucavala kancelariju i, sluzbenim tonom, saopcavala mu da ce morati sacekati.Uhvatila ju je strasna nelagoda dok je za sobom zatvarala vrata. Covjek koji je to mirno primio i nastavio sjediti zagledan u pod, ucinio joj se veoma poznatim, bliskim. Zar tako obican covjek izmislja price o logorima?

 

Bio je pedesetih godina, odjeven onako kako se odijevaju ljudi te dobi u njenoj rodnoj Banjoj Luci. Sarena vunena kosulja i stofane pantalone sa mnogo dzepova. Na ovoj golemoj ljudini nista se nije posebno isticalo. Brazgotine na lieu i po glavi kao da su mu bile od rodenja; nije ga mogla zamisliti bez njih.Nikad u zivotu vrijeme joj nije tako sporo prolazilo. Nije dugo izdrzala, otvorila je vrata i pozvala gospodina Velica da ude.

 

Nakon upoznavanja i objasnjenja da mora cuvati sluzbenu tajnu, da ce sve sto budu pricali biti upotrijebljeno samo u svrhu njegovog lijecenja, protivno shemi koju je bila napravila za razgovore, odmah je htjela da joj prica o logorima:

 

-Sacekajte gospodo, nisam cijeli zivot proveo u logoru. Ja sam odrastao u selu Kevljani, odakle su me u logor otjerali, ali sam prije toga, kao i svi ljudi, imao svoj zivot,svoje snove i nade. Mogu li vam malo pricati o s'ebi?Mozda cete lakse razumjeti kako sam se osjecao u logoru i kako se osjecam sad...

 

-Vratit cemo se na to ako bude potrebno. Sad mi, bez zurbe, pocnite pricati o logoru. Ja vas necu prekidati - insistirala je Emina.

 

-Prilicno kasno sam shvatio da sam u logoru, tek kad sam ubacen kao vreca u "bolesnicku sobu", gdje sam zatekao tridesetak muskaraca zbijenih u prostoriji od dvadesetak kvadrata. Velikim cudom, nije se raspalo cebe u kojem su me dovukli tamo.Od njega mi je zavisio zivot. Da se raspalo, vjerovatno bi me ostavili da umrem na polju.Toliko su me izmasakrirali moj bivsi komsija Zdravko Govedarica, kojem prije nisam ucinio nikakvo zlo, i cetverica njegovih pomocnika.Nakon podugacke pauze i mucne tisine, koju Emina nije prekidala, Serif je nastavio pricu, a lice mu se pocelo grciti. Ocito da mu je bilo tesko prisjecati se.

 

- Dobio sam mjesto za vratima, gdje sam mogao samo leci na bok, a drvena klupa u cosku nije mi dozvoljavala da se ispruzim. Ne znam tacno koliko dana sam tako lezao,samo na desnoj strani, nisam se mogao pokrenuti, a vrlo cesto sam gubio svijest. Jedne noci, dok sam tako lezao i ocekivao meleke smrti, prepoznao sam pijani glas moga krvnika Govedarice. Vjerovao sam da mi je to kraj. Dijelila su nas samo vrata te sobe koja nisu bila ni zakljucana. Bio je potreban samo jos jedan krvnicki udarac cizmom u bubrege, pa da se ovo sve zavrsi, ali Bog je odredio drukcije.Govedarica je otisao u napad na Gradacac i geler tromblonske mine pogodio ga je u glavu.Nekoliko dana su se za njegov zivot borili vrhunski Ijekari cuvene Beogradske VMA, da bi ga, na kraju, vratili u Omarsku. Kovceg u kojem je dovezen,bio je porkriven zastavom drzave koju sam do prije kratkog vremena smatrao svojom.Opet je nastala tisina, a Serifu se niz lice skotrljala golema suza.

 

- Zasto placete? - pitala je Emina u cudu, jer je ocekivala da mu lice obasja sreca zbog pogibije covjeka koji se danima izivljavao nad njim.Nije izdrzala da mu ne postavi to pitanje, iako je rekla da ce ga samo slusti.

 

- Istu takvu zastavu sam nekoliko puta podizao na jarbol, uz patriotske pjesme koje su velicale Tita i Jugoslaviju, za vrijeme sluzenja vojnog roka u Kraljevu. Tu je kapetan prve klase Radakovic mnogo puta drzao politicku nastavu u kojoj je bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda bilo jace od svega. I od Boga samoga, cije postojanje je sa velikim zarom negirao. Bio sam spreman sve zrtvovati za tu zemlju i tu zastavu.Spremno sam, u tu svrhu, prihvatio tvrdnje da ni Boga nema...Recite vi, kao strucnjak,kako da covjek vlada sobom kad uvidi da je toliko bio u zabludi? Ja nisam do kraja skontao tu zabludu ni dok sam bio u logoru, nego upravo sad, dok vam ovo pricam.Znate li mi objasniti zasto sam to tek sad shvatio? Vrijeme na zidnom satu pokazivalo je jedanaest i petnaest minuta,sto je znacilo da je termin za prvi sat terapije probijen za vise od pola sata.

 

Emina je ugasila diktafon i, umjesfo da ga stavi u ladicu pisaceg stola, stavila ga je u svoju torbicu. Morat ce ovaj pocetak ponovo preslusati kod kuce,a po prvi put joj se javila zelja da to ucini zajedno sa svojim suprugom,iako je to protiv pravila sluzbe.

 

Serif je zamisljeno gurnuo u dzep sarene kosulje papiric sa terminom za drugi sat i necujno napustio prostoriju. Emini se cinilo da to uopce nije onaj covjek kojeg je zatekla u hodniku pred vratima. Nemir u njoj se povecao.Nije bila sposobna primiti drugog pacijenta.Na drugom satu terapije Serif se nastavio prisjecati dogadaja i ljudi iz bolesnicke sobe. Mnogi detalji upravo su mu se tada vratili u sjecanje, a Emina je sve vise bila u prici, za koju je jos vjerovala da je plod konstrukcija i necije bujne maste.

 

-Ipak crv sumnje se poceo uvlaciti jer je Serif navodio sve ljude imenom i prezimenom:- Nasuprot meni, lezao je moj vrsnjak Fuad Hodzic, koji je inace zivio u Austriji prije nego se nasao tu. Neznam na koje nacine je bio on mucen, ali mu se na lieu ocitavao veliki bol. Jedno jutro je samo osvanuo mrtav. Mnogi od nas smo mu pozavidjeli. Na slican nacin je svoj logoraski zivot okoncao Smajo Garibovic.Lezao sam sa nekakvim poderanim cipelama pod glavom, sa nepodnosljivim bolovima u grudnom kosu i ledima. Islam Bahonjic, koji je bio medicinski radnik, rekao je da mi je polomljeno nekoliko rebara, mozda i otrgnuta plucna maramica, i cudio se kako sam jos ziv. On je ziv spaljen na srpski sveti dan Vidovdan. Zadah izgorjelog ljudskog mesa ne mogu jos protjerati iz svojih osjetila, a jos mi u ovom jednom uhu, na koje jos koliko- toliko cujem, odzvanjaju krici nekolicine mojih sapatnika, sto zavrsise kao i on... Mozete li, gospodo, sebi docarati tu sliku?Nakon sto je postavio to pitanje, izgledalo je da Serif nece nastaviti, da ce cekati odgovor, ali je nastavio brze nego sto je Emina mislila:

 

- Cetnici bi nalozili stare gume od kamiona i dampera i natjerali zarobljenike da igraju oko vatre. Na jednoj strani - vatra, na drugoj - naoruzani cetnici, koji su samo cekali pogresan korak da te ubiju kao psa lutalicu. Svako malo bi nekog gurnuli u vatru. Taj jadnik, izbezumljen bolom, probio bi se kroz cetnicki spalir. Oni su ga namjerno pustali. Znali su da nece daleko. Ljudima su, u trku, otpadali komadi mesa, zajedno sa gumom, koja se lijepila na tijelo i gorjela dalje. Islamu Bahonjicu nisu dopustili ni da pokusa pobjeci...       Bolni jecaji prekinuli su Serifovu pricu. Emina ga je bezuspjesno pokusala smiriti rijecima da je vrijeme za razgovor isteklo te da se, ako mu je toliko tesko, ne treba toga vise prisjecati.

 

Izisao je na hodnik, dok su mu tjelom jos uvjek prolazili bolni trzaji, a Emina je listic sa novim terminom ostavila na svom radnom stolu.- Pozvat cu vas kad budete ponovo trebali doci! - doviknula je za Serifom, koji je vjerovatno nije cuo.

 

Po ko zna koji put, preslusavala je Serifova kazivanja. Milan bi ponekad bahnuo u sobu i zabrinuto klimao glavom. Jednom ju je i priupitao zasto je toliko opsjednuta time, iako zna da je sve laz. Dovoljno je bilo da izrazi sumnju da je sve laz i vec je iduci dan Milan zasuo novim "dokazima", sa mnostvom isjecaka iz novina i isprinatnim Internet stranicama. Emina je po prvi put njegovo panicno dokazivanje pogledala kroz prizmu svoje struke. Zakljucila je da on, ustvari, to vise cini zato da bi oprao svoju savjest i dokazao to sebi.Taj dan joj je i sam priznao da je kradom slusao snimke sa diktafona, sto je za nju bio veliki sok. Zamisljala je izraz lica na njegovom licu dok slusa sokantne Serifove ispovjedi.

 

-Prvih desetak dana se gotovo niceg ne sjecam, jer sam lezao vise u nesvjesti negobudan. Jednoga dana prisao mi je moj sestric Emir i umio me. Usput mi je rekao da sam tu vec blizu dvije sedmice, a prilikom umivanja mi je nalio vode u uho. Tako sam, pored svih strasnih bolova, od tog dana osjecao nepodnosljivu bol u usima, dok jednog dana u nasu sobu nije uletio Zigic sa svojim pratiocima. U svom krvavom pohodu, nisu htjeli da niko ostane nepremlacen, pa me je on licno sutnuo nogom u zatiljak. Jos sam bio nepokretan i lezao licem prema zidu, tako da mi se glava od zida odbila ko lopta. Dobio sam jos nekoliko udaraca u glavu, ali mi se vec Rod prvog voda izlila iz uha, sto je bilo veliko olaksanje. Na udarce sam se vec bio navikao, ali ta bol s usima bila mi je strana.Tako je bilo tad, a danas nista ne cujem na to uho. Dijagnoza Tinnitus.

 

-Jednog dana, prilikom premlacivanja na pisti, jedan cetnik mi je sjedio na plecima i dijelu glave, tako da mi se vruci asfalt urezao u ovaj dio lica i uha, a drugi me tukao kundakom puske po preostalim djelovima tijela. Dok sam to prozivljavao, nedaleko od mene, drugom logorasu svezali su spagom testise, zatim preko glave i ramena konopac provukli do noznih prstiju. Ubodima macete u lecfa, tjerali su ga da tako zgrcen skakuce dok bi mu spaga stezala zivot... Neljudski krici mucenika nisu zaustavljali dzelate. Moj bol mi se u torn casu cinio nistavnim u odnosu na njega, iako sam od siline udaraca izgubio svijest.-Od prve torture nisam mokrio desetak dana, a kad sam i poceo, bila je to vise krv nego mokraca. Veliku nuzdu nisam imao duze od tri sedmice. Kad sam se, jednoga dana,pridigao uz pomoc prijatelja, stao sam na noge i rekao nesto za sto bin sigurno bio ubijen, da me neki od strazara cuo: "Esselamu alejkum, braco! Ja sam ovdje, u ovoj sobi, spoznao ko sam i sta sam. Spoznao sam koje sam vjere. Ove zvijeri me ne mogu ubiti bez Bozije odredbe, a ako On bude htio pa izidem ziv odavde, o svemu cu svjedociti".

 

-Pitao sam se, kao i mnogi drugi, zbog cega sam ja, ustvari, zatvoren i mucen kao zvijer. Zato sto sam musliman? Bio sam to samo formalno, kao i vecina drugih.Postavljali smo to pitanje efendiji Sakibu, koji je bio zatocen sa nama. Posebno se cudio neki mlad momak, koji je govorio da sa vjerom nema nista, da to nije bila ni tradicija u njegovoj porodici, ali je obecao da ce, ako ostane ziv, postati dobar vjernik.  Hodza Sakib   nas je tjesio i govorio o iskusenjima na kojima su bili i Boziji poslanici.Slaba je to bila utjeha za nas koji smo se stidjeli toga sto smo muslimani i siguran sam da je iz tog logora mnogo vise muslimana izislo nego sto ih je u njega uslo, iako su mnoge ubili.Takav slucaj je sa mnom. I, sad, kad pogledam nazad, da nemam ovih bolova i trauma,bio bih za to zahvalan cetnicima, jer sad znam ko sam i sta sam.-Bio sam se totalno navikao na fizicke torture i bol. Jedne prilike, cetnik mi je urezivao krst u koljeno, a ja sam to mirno posmatrao. Krv je lila iz moga koljena, a ja gledao kao da to radi nekom drugom...

 

Cesto bi Emina zaustavila diktafon na nekom mjestu i pokusavala zamisliti tu scenu.Nikako joj to nije uspijevalo, iako joj je to Serif lijepo opisao i pokazao oziljak u obliku krsta na svom koljenu. Vise nije sumnjala u Serifovu pricu. Pronasla je i mnogo medijskih izvjestaja koji su potvrdlvali njenu istinitost.  Pronasla je reportazu novinarske legende Edda Willjamyja, novinara engleskog «Guardijana», koji je posjetio logor Manjacu i tom prilkom razgovarao sa Serifom Velicem. Prenio je u potpunosti Velicevu izjavu:«Mene niko nije tukao. Meni nije nista.Ja sam anemican. Radili smo nesto na krugu i ja sam pao i povrijedio se. Sam sam pao i povrijedio se».

 

Willjamy je napisao i svoja zapazanja prilikom razgovora sa Velicem: «Prilazimo covjeku koji je sav u oziljcima. Rane na lieu su se uhvatile u krastu, jedva jestajao na nogama dok nam je davao izjavu. Iza njega su stajali naoruzani srpski vojnici.Nisam ni jednog momenta povjerovao u to sto mi prica ovaj izmuceni lik. Oci, koje nisu vidjeli srpski vojnici, govorile su sasvim suprotno. Pogled tog ocajnika necu nikad zaboraviti, ne postoji glumac na svijetu koji bi ga odglumio».

 

Otkako se raspao brak sa Milanom, Emina je zapala u duboku psihicku krizu. Potrazila je i pomoc kolega psihijatara, ali uzalud. Cesto je proklinjala dan kad joj se Serif Velic pojavio pred ordinacijom. Od tada je sa Milanom krenulo sve naopako. Ali, istovremeno, nije mogla izdrzati da ne prati to sta se dogada sa Serifom. Veoma ju je potreslo kad je saznala da je ponovo morao biti operiran zbog tumora na mozgu, koji je bio traumatoloske naravi, prouzrokovan torturom u logoru.

 Izludivala ju je pomisao sto mu  je, iz osvete za poruseni brak, napisala da je zdrav. Najveci sok u svom zivotu dozivjela kad ga je posjetila u bolnici u Stockholmu, a on joj se toplo osmjehnuo i rekao da joj sve " halali ".

 

- Prokletnik!!!

 

Voljela bi da je napao, a on joj sve oprasta i daje savjet za prevazilazenje psihickih tegoba.

 

 Nagovara je da cita Kur"an i da samo cita Kur"an.

 

Serif Velic

Dogadjaj je u potpunosti istinit!

Kontakt

  • Add:Kevljani bb, Kozarac, Prijedor, BiH
  • Tel: (+46) 707 23 00 89

kevljani.eu tim

Kevac - Vlasnik / Administrator

Ermin - Administrator

Šiško - mali od palube

Senad - izvještać Hadžići

traži se - izvještać Jakupovici

Edis - izvještać Kevljani