Top Panel

Četvrtak, 11 23rd

Last updateČet, 12 Okt 2017 8pm

  • Registruj se
    *
    *
    *
    *
    *
    *
    *

    Fields marked with an asterisk (*) are required.

Sjećanja I i II dio

Sjećanja Šerifa Velića

Duga zimska skandinavska noć sa lahkoćom je pobijedila dnevnu svjetlost i veoma preuranjeno se spustila na gradić u kome trenutno živim sa svojom familjom. Kad pravo razmislim dana haman i nejma. Možda samo u kratkom periodu od deset do dva sata popodne. Ni nalik na one naše bosanske dane.

 

 

 Istini za volju, da su nalik neznam šta bih snjima. Problem je u tome što ni ja nisam nekadašnji. Ostarilo se, a sa starošću dolazi zlovolja, senilnost pa i bolest. Uglavnom. Djeca narasla. Otišli za nafakom svako na svoju stranu pa i kad bi htjeli da budu uz nas nemogu, jer i oni imaju svoje svakodnevne obaveze. Fikreta, moja hanuma, od samog odlaska od kuće uvela je nepisani zakon ravnanja po sahatu. U određeno vrijeme ide spavati a i budi se ”na vakat”. Uvjek upotrijebi ovu terminološku odrednicu, ako se pobunim što me budi tako rano. Miris jutarnje kahve i njen zadnji argument; - ”Ko rano rani dvije sreće grabi”, redovito me razoružaju, bez obzira u koje doba sam otišao na spavanje. Ipak, ne predajem se tako lahko. Prvo na pod spuštam lijevu pa desnu nogu (tako krevet zahtjeva) a onda odsjedim nekoliko minuta glave oborene na prsa u nekom slatkom polusnu. Čuo sam da je to dobro radi izjednačavanja krvnog pritiska. Neznam dali je to tačno ali meni dobro dođe. - Haj bolan ohladi se kahva. Šta se tol’ko iskanjuješ? Ustajem na pomalo nesigurne noge u sebi konstatirajući da me rebra bole otprilike kao juče, nakratko navraćam u kupatilo, zapljuhnem se nekoliko puta lednom vodom, u špigli provjerim jesul’ oči zakrvavljene kao i prošlog jutra i konačno ulazim u ”dnevnu.” -Jes’’i se naspav’o? - Mh…m…, promrmljam mrzovoljno. Tek prvi gutljaj kahve učinu da štono se kaže dođem sebi.

- Kako si ti? Jes’ ti mogla spavati? - Neznam ni sama… Nešto sam sanjala i probudilo me, a sad se nesjećam šta. Aha! Sjetila sam se. Sad znam. Ko doli kod kuće. Ja u babinama a tvoja mati došla s ponudama. Znaš ona naša tevsija ”Demirlija” a puna svega i svačega. Spusti ponude do mog uzglavlja pa se odmače korak dva i sjede na šiljte. - De snaho pojedi nešto. - Kako ću mama jesti a da ti glediš? Znaš da je grihota jesti pred nekim ko posti. – Ma samo ti uzmi. Nemoj se stiditi. Fala Bogu da si se hajrom rastala. – To me je konačno probudilo. Pažljivo sam slušao svaku izgovorenu riječ. – A možeš li reći koje djete? - Fatima. –Pa kako, kad je mati umrla prije nego se Fate rodila? Zato smo joj i dali takvo ime. – Neznam. Da Bog na hajir i na dobro okrene. San ko san. Ipak moraćemo udijeliti sadaku pred njenu dušu. – A znaš li ti da su se svetroje naše djece porađali uz Ramazan? - …? – Znam samo za Mehu. Toga se sjećam kao da je jučer bilo. Tad još nisam bio otišao na rad u Njemačku. Da, da… To je bila osamnaesta ili devetnaesta noć Ramazana. Ti si se osjetila oko ikindije. Usplahireno sam hodao po avliji pokušavajući raditi nekoliko poslova istovremeno, ni jedan ne dovršavajući. – Šero hodere nješto. Zovnu me mati. – Haj po Niru, i reci joj nek požuri. – Tebi su prostrli dušek u vel’koj sobi i kad je tetka Nira došla akšam je već bio prošao. Ja i Stari ( tako sam zvao bega, svoga očuha) sjedili smo u ljetnoj kuhinji. Šutili smo, ali napeti izraz na licima i nervozni pokreti odavali su naše stanje. Mati i tetka Nira zamakle su tebi u kuću pa iako sam napeto osluškivao, ništa se nije čulo. Porod je bio isključiva stvar žena i mi tu nismo imali šta tražiti. Sa džamije počeli su salavati najavljujući skori početak teravije. – Stari, ja odoh klanjati teraviju a ti Boga ti ako rodi dok sam u džamiji pukni iz puške. Budeli žensko jednom, a ako bude muško dva puta. – Stani! Šta ti to pričaš? Pa nikad mi to nisi ni spomen’o. I kako to za žensko jednom a muško dva puta? – De malo ohani ženo draga. Pa moralo je biti nekako. Neznam ni ja kako mi je to u pamet došlo. – Pa štaje bilo dalje? - Hm… Šta je bilo… Kad sam u džamiju stigao prvi saff je već bio popunjen. Hadži Avdo, Rašid sa sinovima Tufom i Šerom, Abaz i sin mu Juso i Huse, Feriz, Šero Avdin, Meše, Mahmut, Mustafa mujezin, Ale, Kasim, Osman muhtarov, Šefik, Suljo… Stao sam među mlađariju. Nit sam znao šta sam zanijetio ni šta klanjam. Dok je Ef. Muhamed smirenim glasom učio suru za surom u meni se događala drama. Otac!? Postaću otac. Imaću svoje dijete. Ja, koji sam bio tako mlad i pomalo se i sam kao dijete osjećao. Nisam bio siguran ni šta ta riječ znači a kamoli koje dužnosti se od mene očekuju. Negdje na pola teravije oglasila se puška. Možda pucanj i nije niko čuo osim mene ili, ako je i čuo nije imalo isto značenja kao meni. Kroz glavu mi je proletilo: Žensko…!? Nastavio sam klanjati onako automatski, mahinalno…. Ma stanider malo… Sačekaj da ja završim pa ti onda reci šta ti volja…. Prošlo je dvadesetak sekundi a onda se puška oglasi ponovo. Hah!! Tamam. Sad je dobro. Pomislio sam u sebi. Ipak muško. U tom se i teravija završi. Slijedilo je uobičajeno pozdravljanje, samo sam ja svakom od džematlija ponavljao jedno te isto. Sad dok smo klanjali moja je žena rodila! Sina. Sina je rodila! Svi su me začuđeno gledali ali niko ništa nije zapitkivao. Požurio sam kući. Na avliji je čekala mati. Meni muštuluk…. Znam mama. Rodila je prije petnaest minuta ito sina ali ti si zaslužila muštuluk. Pa otkud znaš? Blago sam je prigrlio. Kad sam ušao u sobu zatekao sam te kako mirno ležiš na dušeku a pored tebe naš sin već zamotan u pelene. Vidno umorna a vesela i zadovoljna lica, gledala si prema meni. Kleknuo sam pored tvog uzglavlja dlanom ti dodirujući lice. Sve je bilo rečeno. Razumila si. Sjeo sam kraj tebe. De uzmi djete reče tetka Nira. De, nebojse. Šta si se tako ukočio. Hoću tetka hoću, mrmorio sam sebi u bradu. A stari, sjedio je malo podalje od nas i sve radoznalo posmatrao. Ti nisi na njega obraćala pažnju ali ja jesam. Nisam odolio da ga ne upitam zašto je pravio onoliku pauzu između dva pucnja? Pogledao me u oči i blago se nasmješio. Nako…. Znao sam da je htjeo da se malo našali samnom. Nek mu je duši rahmet.

Vidiš ti koliko je vremena od toga prošlo. Ponekad neznaš šta si za ručak jeo a toga se sjećaš do u detalje. Sinu ti je četrdeset i druga u dobrićac, ćeri se poudale… I beg, i tvoja mati, i tetka Nira davno su pomrli, a ti sad o tome pričaš. Pa šta bi ti da je prvo naše dijete bilo žensko? Moram te to pitati kad sam već došla do riječi. Nebi ništa ženo. Boga mi! Kad su se kasnije našla ženska djeca možda mi je bilo draže nego kad smo sina dobili. Za sina haman i nisam se znao veseliti. Haj Boga ti ženo, znaš da je kod nas nepisano pravilo: ”Nek je prvo muško a poslije nek bude šta bude”. Ha, ha, ha… Da, da..., tako vi muški mislite. To pravilo je bilo bitno da smo ostali u Bosni. Računalo se, kad se sin rodi, rodio se nasljednik, a vidiš gdje smo sada. Prokletnici nas protjeraše, opljačkaše, popališe…. Nema se šta ni nasljediti. Pa jest ženo. Neka su nama naša djeca živa i zdrava. Svakom svačija pa i naša.

Šerif Velić Jönköping Švedska

Kontakt

  • Add:Kevljani bb, Kozarac, Prijedor, BiH
  • Tel: (+46) 707 23 00 89

kevljani.eu tim

Kevac - Vlasnik / Administrator

Ermin - Administrator

Šiško - mali od palube

Senad - izvještać Hadžići

traži se - izvještać Jakupovici

Edis - izvještać Kevljani