Asim Bajramović

Poezija Asima Bajramovića

POEZIJA
Asim Bajramović (USA) 

 
alt

Biografija

Rođen 1956 god.Bileća, Bosna i Hercegovina.

Pjesnik Asim Bajramović, koji pjeva narodnim duhom stihove oplemenjene izuzetnom poetikom i narativnom snagom, pored pjesama, uspješno se izražava kroz poeme sa historiskom tematikom - gdje na najbolji način se ispoljava nesvakidašnji dar za poetsku kreaciju, gdje je svaki stih isklesan u čvrstom kontekstu narodnih predanja - koja odišu svježinom autentičnog bosanskog pjesništva.

Svoje radove Bajramović u više navrata je objavljivao na radiju "Naša Riječ - Čikago", kao i u lokanim novinama "Peta strana svijeta". Mnoga djela autora su pretočena u melodije pa se u raznim interpretacijama izvode uz mizičku pratnju, a tekstove koristi i "Institut sevdaha - Visoko". Odlomak poeme Istina ne zna za zaborav" objavljen je 2007.godine u zbirci radova "Kad progavori tišina".

Trenutno živi i radi u U.S.A



Šta se ovo dešava



Da dođem s’ posla - jedva sam ček’o,

kuća opet prazna - pijem kahvu sam,

odlutao sam nekud u mislima daleko,

a dokle sam stigao - ne znam ni ja sam.



Polu-prazan fildžan u rukama mojim,

a kraj mene album - slike prošlih dana,

otvorih ga lagano - uspomene brojim,

da se sjetim prošlog vakta i zemana.



Izblijedile slike - lica srcu znana,

jednu ipak spazih - posebno blijedu,

pa se sjetih šta mi je govorila nana,

da se samo sine umire po redu!



Na slici povorka u tužnom pokretu,

koračaju na džennazu - ali ne znam čiju,

dok slika u meni pobuđuje sjetu,

u pročelju razaznajem - bijelu ahmediju.



Efendija džematski - Sulejman se zvao,

ako me još sjećanje kao nekad služi,

da pritekne u pomoć s’ ljubavlju je znao,

i da riječ utjehe nevoljniku pruži.



Na rukama ljudi - tabut drže vješto,

na putu za vječnost - bezbrižnu i mirnu,

svi bi da mu sada srcem kažu nešto,

ili barem da ga zadnji put dodirnu.



A sjećam se - dječački prolaziše dani,

rahmetli bi babo - usput meni rek’o:

„Svi poslovi moraju ostati po strani

a sevap je otići kada umre neko!“



Običaji od iskona-gdje promjene nema,

na džennazu nisu odlazile žene,

abdest se uzima - lijepo se sprema,

a babo je stalno vodio i mene.



U haremu mezar - safovi se prave,

džennaza se klanja - El-Fatiha uči,

efendija pita da mu svi hellale,

na kapiji otvorenoj prema vječnoj kući.



Ka mezaru tabut na rukama kreće,

zadnji grumen zemlje na njega se spusti,

a on k’o da sluti da vratit' se neće,

ni kad zadnje sure srcem se izusti.



Gledam danas vrijeme - naopako neko,

daleko od običaja prelijepih naših,

razmišljm o svemu i ne znam šta bih rek’o,

strah me obuzima u duši se plašim.



Odlaze ljudi bez reda i bez broja,

s nekim tuđim navikama - mezari se prave,

daleko su običajia - gdje je Bosna moja,

s nekm čudnim natpisima što ih sekte slave.



Spaljuju ih negdje - obijesa Bože!

kao nema mjesta za one što umiru,

više čovjek umrijeti - k’o čovjek ne može,

a kamoli da počiva u vječnome miru.



Šta se ovo dešava - kuda svijet ide?

Da l’ se u nepovrat sve polako kreće,

da li duša osjeća - da li oči vide,

je li ovo smak svijeta ili nešto treće?



Oprosti nam Allahu možda nismo znali,

ili nismo čuli riječ iz Kur’ana,

a džehennem biće možda i premali,

kad nam budu čitali grijehe naših dana.











Krila domovine



Razdragana djeca - sreća na sve strane,
rudari u jami - čela im se znoje,
sevdalinke prelijepe - znane i neznane,
to bijahu krila domovine moje.

Žubor bistrih rijeka – otkos rosne trave,
sa pčelama što se u zanosu roje,
ljubičice što se, kao safir plave,
to bijahu krila domovine moje.

Sve planine njene - s kapljicama rose,
ili kada im zime - bijela ruha skroje,
kad’ proljeće - lasta sa juga donose,
to bijahu krila domovine moje.

Fabrike i škole sa radničkom rukom,
kad’ zbog Prvog Maja okićene stoje,
a vozovi pod teretom - nadmeću se bukom,
to bijahu krila domovine moje.

Otvori se nebo i spusti se tama,
a razum nadvlada neka čudna sila,
ostadoše zgarišta i tuga u nama,
tamo gdje bijahu - domovine krila.

Kad se oblak raziđe - vratiše se laste,
a buice povukoše u tokove svoje,
ljubičica plava nastavi da raste,
na krilima zlatnim - domovine moje.










Šta je život?



Je li život pjesma sretna,
koja nema kraj
ili suza koja muti,
bistrom oku sjaj?

Je li život uski prolaz,
do beskrajnog sna
i ključ zlatni da otključa,
vrata dženneta?

Je li život dar Božiji,
što nam nudi spas
ili vatra džehenemska,
koja čeka nas?

Je li život prelijepi,
nježan majčin skut
ili stećak pokraj puta,
davno podignut?

Da prkosi vremenu,
sumorno da drijema
i svjedoči nijemo,
da vječnosti nema.













Suzne oči Omerove



Prolazi život brzo kao tane,
ponekad prepun, šunda i kiča,
a nekada tugom priče su satkane
igraju se s’ nama - dok život ih priča.

Životne su priče tugom ispletene
a srca ostaju skršena - nijema
tad se duše pitaju, umorne i snene,
da li ima pravde ili možda nama?


Sinoć po običaju - jacija se klanja
zastadoh na tren - selam da predam
odnese me misao unazad daleko
i ako već prošlo je godina sedam.

Bijaše Bajram - negdje pred kraj zime,
još se zadnji snijeg podigao nije,
a Bajram svaki - sve što dođe s njime
ljepši od onog što je klanjan prije.

Prepuna džamija - sabur duši zove
Bajram-mubarek trepti sa svih strana
srca puna sabura - puna snage nove
na hadži-Bajram - poslije ramazana.

Žamor svuda dopire i smijeh se čuje,
bajramluk se dijeli - vesele se djeca,
jedan dječak u uglu - baš k’o da tuguje,
i još mi se učini da iz duše jeca.

Priđoh mu na korak - i bajramluk pružam,
ne znam ni šta rekoh - dragoga mi Boga,
a on pogled obori - potišten k’o sužanj,
ja sam ovdje došao - čekam babu svoga.

Otiš’o je veli, moj babo odavno,
šesti Bajram, evo, u nepovrat prođe,
a rekli su da će da dođe ovamo,
u džmiju kada prvi Bajram dođe.

Ja ga volim najviše, i on voli mene ,
vratiće se - ja to zasigurno znam,
ručica mu stisnuta - oči polusnene,
ovo su mi rekli mom babi da dam.

Kada ruku ispruži - pogled mu zablista,
snaga neka silna - srcu nepoznata,
a na dlanu ljiljan - kao duša čista
prelijepo saliven od suhoga zlata.

Na ljiljanu ime - urezano stoji,
poslije svakog slova meni dah je stao,
ispod piše mojoj - Bosni za navijek,
što imadoh - ja sam sa ljubavlju dao.

Zatreperi suza u mom bistrom oku,
a misli me odnesoše preko okeana,
u trenutku osjetih svu tugu duboku,
iz ratnoga pakla i minulih dana.

Pred očima mojim iz logora slike,
a linije odbrane grčevito stoje,
sa svih strana granate, silne, prevelike,
a dječak se nasloni na koljeno moje.

Dotakoh mu kosu - kako ti je ime,
a u njega riječi - kao da se kradu,
gdje li mi je babo - šta li je sa njime,
zna li da ga čekam u ovome gradu.

Ja se zovem Omer - nježna duša jeca,
a iz oka vrela suza već se sprema,
s’ očevima svojim igraju se djeca,
a ja nemam s’ kime - moga babe nema.

K’o da sunce zamagli a utihnu glas,
k’o da će kijamet u ovome danu,
suzne oči Omerove - prate me i danas
sa ljiljanom zlatnim na njegovom dlanu.

Otiš’o je babo zbog Bosne i dina,
sakrila ga trava - cvijetna i rosna,
u amanet Bosni ostavio sina,
a ko zna dal’ se babe - danas sjeća Bosna.

Mali Omer često u misli mi dođe
ne znam da li ću ikad zaboravit’ moći
koliko će Bajrama uzalud da prođe
čekajući babu koji neće doći.

Koliko je djece - kao Omer što je,
niko i ne sluti - ni broja im nema,
što djetinjstvo zalud izgubiše svoje,
ne znajući šta im život sutra sprema.







Sevdahom se Bosna okitila

Sevdahom se Bosna okitila,
od sevdaha - ruho načinila,
pjesma draga - vesela i mila,
ljepotom joj - dušu napojila,
a plnine - visom nadvisila.

Polja ravna - a brda visoka,
krvarila - s’ juga i istoka,
sa sjevera - i pustog zapada,
moja Bosna - prkosi i sada,
k’o djevojka - prelijepa mlada.

Zavila se u visoku namu,
svjetlost njena - pobjeđuje tamu,
nepokorna - u svome jordamu,
ne pozna se - Bosna po haramu,
već po pjesmi - i svome sevdahu.

Sevdalinka pjesma - nek’ se ori,
neka srce - Bosansko otvori.
čista kao zora - kada zori,
k’o planinski izvor - kad žubori,
neka svojom - dušom progovori.

Neka cvjeta ljiljanova grana,
nek’ prolama - Bosna od ezana.
da gazije rađa - od mejdana,
sevdalinka - nek’ se čuje znana,
Bosno moja - pjesmom opjevana.

K’o kad sunce - sa istoka sine,
pa obasja - brda i doline.
sve od Sane - do duboke Drine,
nek’ se čuje - pjesma od miline,
širom Bosne i Hercegovine.





OPET SAM SANJAO SANU


Opet sam sinoć sanjao Sanu,
protiče ponosno.
Kozara gordo ljepotom svojom,
diže se nad Bosnom.
Sana rijeka obale drage,
mladost mi ostade s njom
i duša moja prepuna sjete
da bdije nad Bosnom.

To nije Sana, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.

Opet sam sinoć sanjao pjesmu,
od ruha bajramskog
ponosne ljude velikog srca
srca bosanskog.
Ja pjesmu čujem a dah mi stade
jer ja tu pjesmu znam
duša bi htjela al’ mi se ne da
da je zapjevam.

To nije pjesma, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.

Opet sam sinoć sanjao sabah
ezanom prošaran
Bajramski miris Bosnom se širi
a ja sav ponosan.
Volim taj sabah, volim taj miris,
volim ga srcem svim
duša bi htjela alۥ mi se ne da
da ga osjetim.

To nije sabah, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.

Opet sam sinoć sanjao majku
nježno me miluje,
a duša moja trepti od sreće
u njenom krilu je.
Pa onda čujem k'o da me zove
san java postaje,
vrati se sine prolazno sve je
al’ Bosna ostaje.

To nije majka, to san je samo
kao da začuh glas,
to plač je Bosne i suze njene
što tamo nema nas.










NEKA BOSNA MIRIŠE BAJRAMOM


Čuješ li ezan
sۥ munare dopire,
kۥo miris ruže
u srca ponire.
Sve kۥo da usnu lijepim dženetskim snom,
a Bosna moja miriše bajramom.

To mlad mujezin
ezanom duše kni,
usnule hoće
iz sna da probudi.
Nekۥ sve zablista u punom sjaju svom
dok Bosna moja miriše bajramom.

Nekۥ zatrepere
džanfezli dimije,
šta ima srcu
ljepše i milije.
Baš kao maštrafe sۥ bajramskim šerbetom
dok Bosna moja miriše bajramom.












NEMOJ HAJRO ŽIVOTA TI


Kraj prozora Hajra sjela,
u misli se zanijela,
suze proljeva.
Na šiltetu majka sjedi,
svoju Hajru tužno gledi,
kahvu doljeva.

Šta je kćeri majci kaži,
da ti majka lijek traži,
dok je vremena.
Ne pitaj me majko stara
moju dušu tuga para
puna čemera.

Voljela sam svog Omera
ponos bješe sveg šehera
Hercegovac mlad.
Nije gled’o suze moje
kraj Neretve ostao je
branit’ Mostar grad.

Dugo,dugo ja se nadam
da će doći iznenada
tugo golema.
Dal’ će doći il’ ne doći
ja prežalit neću moći
moga Omera.

Progovara stara mati
nemoj Hajro života ti
sanjala sam san.
Tvoj će Omer tebi doći
da uljepša tamne noći
prsten da ti da.

Taman majka izgovori
na avliji neko zbori
Hajra pogleda.
Omer stoji s’ ruže dvije
još odlučni nego prije
srce da joj da.












AKO PITAŠ


Ako pitaš šta je Bosna
evo šta,
plemenita i velika duša
bosanska.

Ako pitaš ko je Bosna
evo ko,
prijateljsko al’ ponosno
srce bosansko.

Ako pitaš, gdje je Bosna
evo gdje,
u grudima našim sanja
snove najljepše.

Ako pitaš po čemu se
pozna najlakše,
sevdahom joj sevdalinke
ruho satkaše.

Ako pitaš, ko je čuva i ko
pazi je,
vjekovima nad njom bdiju
njene gazije.

Ako pitaš dal’ je Bosna
poklon od Boga,
to ti ne znam , ali je đžennet
svijeta ovoga.

Ako pitaš što je volim
evo što,
tu sam rođen tu je moje
srce ostalo.








MLADOST BOSNE MOJE


Kao kada kujunđžija
belenzuke kuje,
i prošara zlato
u najljepše boje
nek’ se pjesma,
nad pjesmama čuje
dušom neka progovori
mladost Bosne moje.

Nek’ o sreći i ljubavi
svaka pjesma priča,
neka u njoj slike
iz djetinjstva stoje,
o ljepiti Bosanskih
prela i teferiča,
dušom neka progovori
mladost Bosne moje.

A nek’ Bosna moja
u mladosti raste,
nek’ bulbuli pjesme
kraj Mostara poje,
nek’ proljeća svakog
vrate joj se laste,
dušom neka progovori
mladost Bosne moje.


Asim Bajramović
Rolling Meadows
Illinois U.S.A

IP: 213.64.41.168 Odgovori na ovu temu | citat | izbriši | prebaci | uredi | usidri | zakljucaj
Ermin i Zerina Velic
Korisnik
alt
Pocetnik
Postova: 3
graphgraph
Odgovor:Poezija Asim Bajramovic - 2009/05/03 22:07 prvo jedan veliki selam

Eh svaka ti cast za tako ljepe tekstove jos naj vise ti velika hvala za nako divnu pjesmu za Kevljane sto si nam na piso ruke ti se pozlatile Asime
IP: 213.93.245.127 Odgovori na ovu temu | citat | izbriši | uredi
Kevac
Admin
alt
Admin
Postova: 95
graph
Poezija Asim Bajramovic - 2009/10/16 22:34
Da li sudba ima ili nema?


Život me je odnio daleko
tajna koju razum ne poznaje
često puta upitam se sjetno
jel' sudbina ili ko zna šta je?

Zdrav razum se stalno zapitkuje
šta je život i sudbina šta je
ko joj tajne pute određuje
i kako se sudba prepoznaje?

Može li joj neko na put stati
da je vidi i glas da joj čuje
il' se ona ne može dirati
a Bog njene staze određuje?

Da li sudba sama sebe vodi
kroz prostranstva vasione plava
ili trenutak kad se duša rodi
sve Božija volja nadvladava?

Ko joj dade ime - kad je nema,
ko to može reći ili poreći,
šta nam sutra u životu sprema
može li se od toga pobjeći?












Ostario dedo



Na čardaku sjedi

ostario dedo

ramazane postio

a godine red'o.

Brojala se ljeta

prolazili dani

a dedi se čini

k'o da sve bi lani.

U drhtavoj ruci

fildžan mu se trese

sjećanje ga nekud

daleko odnese.

U vremena prošla

sa predznakom zlatnim

što odoše davno

putem nepovratnim.

Odnose ga mislii

i sjetno i sporo

a u ruci cigareta

dogorjela skoro.

Baš k'o prošli dani

što ih sreća krasi

sve polako nestaje

polako se gasi.

K'o da juče bješe

prisjeća se dedo

kad' je ašikov'o

djevojke zagled'o.

Sevdisao s' njima

ljubio ih redom

dah mu se gubio

pred dragim pogledom.

Kako vrijeme prođe

kao treptaj oka

osta samo sjeta

i tuga duboka.

Za danima prošlim

što sjećanja krase

i za vaktom koji

nikad' ne vraća se.










Nak' vrijeme malo stane



Što minuše draga ljeta
draga ljeta i proljeća
zaborav ih tugom sakri
još poneko sad se sjeća
svih adeta prelijepih
kao dušom satkan tepih
u hiljadu vezen boja
to bijaše Bosna moja

Adeti su njegovani
kao ruža majska rosna
i čuvani u srcima
mirisala iz njih Bosna
baš k'o duša djevojačka
bez pudera i bez šminke
čuvala je srcem Bosna
pjesme svoje sevdalinke

Kitili su ime Bosne
teferiči prošlih dana
baš k'o grudi djevojačke
struk bisera i merdčana
i nanule do sedefa
u grudima Bosna krije
te fesove i sillahe
i dimeje džanfezlije


Nek' vrijeme malo stane
neka duše pamte dane
ova pjesma srca moga
za sjećanje nek ostane




Neka spomen o Gacku ostane


K'o djevojke prelijepa snena
kao zlatom izatkana priča
prisjeća se svih prošlih vremena
i sijela pa i teferiča

Prisjeća se šta je bilo davno
kad bijaše ponosito znano
kad bijaše herojsko i slavno
Gacko polje pjesmom opjevano

Planine ga u njedrima svile
žarka ljeta-duge hladne zime
oko njega bedem načinile
kao da se ponose sa njime

Rubove mu okitila sela
i džamijske visoke munnare
te studenci-hladne vode vrela
baš k’o ruho što kiti sehare

Trava rosna zrela-pokošena
a grad Gacko pokraj njega stalo
još iz doba i onih vremena
kad se nekad Metohijom zvalo

Ponos mu je Kula Fazlagića
u Haptovcu begovska gnijezda
te junaštvo Omera Sarića
što sijaše k’o s neba zvijezda

Ponos bješe Ključkih kapetana
te, Cernice na daleko znane
tankih kula s’ četiri tavana
što kamenom bjehu ozidane

Na kulama demirli kapije
sa pendžera pogled djevojaka
te, kaldrmom pločane avlije
mamile su uzdahe momaka

Čemerno mu grudi zaklanjaše
sa visinom oku neizmjerno
tamo majka za sinom plakaše
“Srce moje jadno i čemerno”


Tamo osta tugom pokošena
teškom tugom-ne od hladne zime
kad u vojsku ispraćaše sina
a Čemerno tako dobi ime

Gazile ga vojske sa svih strane
k’o usnulog gorostasa davno
osta pjesma srcem ispjevana
“Zbogom ostaj Gecko polje ravno”

Kraj džamije kule Fazlagića
Sopot voda izvor mu je duše
kapetana pominje Zvizdića
za sjećanja što zaborav ruše

I ako je usamljena pusta
Sopot voda vječno će da priča
da se sjeća svakoga Avgusta
i Gatačkih lijepih teferiča

Teferiča na široko znanih
lijepog kola cura i momaka
običaja zlatom izatkanih
baš najljepših od njenog postanka

Kolo veze pjeva se bećarac
odliježe sva Gatačka vala
niko tamo ne bijaše stranac
lijepa riječ svakog je čekala

Teferiči bjehu priča znana
običaji lijepi od davnina
sačuvani u srcu gačana
prenošeni sa oca na sina

Dvije stare kruške nasred polja
od davnina kružilaje priča
kažu možda Božija je volja
da tu počne dernek teferiča

Kažu vojska dođe ovdje tada
pred njom junak na bijelom atu
sa istoka došao da vlada
u daleku zemlju nepoznatu


Od siline polje se talasa
oko njega sablja oblijeće
diže ruku reče iz sveg glasa:
“Odavdje se dalje ići neće”

Ovo polje biće carstvo moje
ova vala u duši mi stala
ovdje će se dukati da broje
zažaliće što je i postala

Na njemu je bugar-kabanica
a brada mu do pojasa segla
mrka oka - zamračenog lica
otrovnica pred njim bi pobjegla

Da se priča i pripovijeda
da podsjeća mlade naraštaje
da se čuje njegova besjeda
nasilničke duše iz potaje

Siv mu soko na lijevoj strani
okom gleda prema Zelengori
gdje putevi prolaze neznani
a on gromko opet progovori

Naokolo straže postavite
za nedaće ja ne smijem znati
meni čador bijeli razapnite
ja ću ovdje đumruk uzimati

Pred čadorom koplje ubojito
sa bajrakom što zaklanaja sunce
nek' se vije dično ponosito
i dotiče planinske vrhunce

Nek' dotiče kulu Fazlagića
i vrhove drevne Zelengore
i boriće ispod Nadinića
svi moraju da mi se pokore

Svi putevi ovuda nek' vode
zagradite bogaze i klance
i do ropstva a i do slobode
neposlušne stavite u lance


Neposlušni robovaće meni
a poslušni neka đumruk plate
ili će ostat’ sabljom pokošeni
moju volju svi će da zapamte

Postaviše pred čador sergiju
čitava se vala izbezumi
kraj sergije sablju dimiskiju
da prkosne duše urazumi

Strijepi Gecko, svuda strah zavlada
proširi se haber na sve strane
zavi polje tama iznenada
od zuluma i vojske neznane

Od zuluma i od zulumćara
od njegove sablje dimiskije
nasilničke duše bez karara
što zlatnike kupi sa sergije

Na sergiju uzimaše zlato
i đerdane da im ne zna brojku
ali on više ne hajaše za to
pored zlata traži i djevojku

Za ime mu nikad nisu znali
niti su ga kad pitali za to
Arapinom crnim su ga zvali
to bijaše baš svima poznato

Mislili su i ovo zlo proće
al’ nikako zulum da prestane
svako veče drugu curu hoće
da joj trga sa grla đerdane

Tražite mi po izboru žene
po selima bogatijim - boljim
ovo polje zapamtiće mene
neću stati dok sve ne izvoljim

Pribavite postelju najbolju
i krevete kao u sultana
da ih ljubi duša ima volju
svake noći i svakoga dana

Dovedite Ključkog kapetana
nek' predame klekne na koljena
a u zalog neka s njime dođe
lijepa Hajra kćerka mu voljena

Nek' ponese dva tovara zlata
na sergiju zlato će mi dati
ostaće mu Hajra neudata
što je ljubim moraće da plati

Kapetanu knjigu otpremite
dvije hefte imaće vremena
dok postelju meni pribavite
da sačuva dušu džehhenema

Kažu ljudi za dobro se čuje
ali zlo se čuje predaleko
šta mu Arap knjigom poručuje
i u knjizi šta je njemu rek’o

Otiš’o bi da mu se pokloni
na sergiju da mu blago plati
al’ za Hajru-Arapin dokoni
u zalog će svoju glavu dati

Činio je što činit' ne smije
ogrezao u zlu i čemeru
zlobna duša ni slutila nije
da je silom prevršila mjeru

Progovara silan kapetne
moj Osmane, moja slugo vjerna
glas prostruje kuli kroz tavane
k’o mećava sa hladnog Čemerna

Osedlaj mi ata najboljega
udri na njega četiri pancira
hamajlije u grivu mu veži
da ga sablja ne može da dira

Spremi meni praha i olova
da mu vila uteći ne more
da je stigne i polomi krila
taman da je na vrh Zelengore


Ako Bog da - sjutra Bajram sviće
prije nego rani sabah krene
moja puška njega pogodiće
maker onda ne bilo i mene

Slugo moja, moj vjerni Osmane
šemluk čini i pokupi raju
kada Bajram sjutra nam osvane
nek’ Arapu o smrti pjevaju

Neka krene kolo djevojaka
od ljubavi pjesme nek' se ore
Metohijom sabur nek’ zavlada
nek' se duše umorne odmore

Ako bude suđeno mrijeti
ako ti se kapetan ne vrati
do tebe će haber donijeti
kule same nemoj ostavljati

Na bedemu topove potpali
duge puške olovom nahrani
na kapiji mandal obatali
kulu moju do zadnjega brani

Ode Osman da oprema ata
da oprema za duga mejdana
pancirima od suhoga zlata
kiti ata za svog kapetana

A kapetan odijelo sprema
i priprema pušku granatlijku
da je takve u Stambolu nejma
a kamoli vezir u Travniku

Dvije sablje zlatnijeh okvira
u Damasku saljevane prije
od Travničkog što dobi vezira
takve Gacko još vidjelo nije

Pa, oblači ruho od pancira
dolama mu do koljena seže
pojaseve od zlatnog sindžira
zatim u njih hamajlije veže


Sjenkama se Mjesec poigrava
kad uzjaha u avliji ata
ponoć već je - Metohija spava
Osman smače mandal sa kanata

Gecko polje u snovima drijema
zvijezde mu šapću uspavanke
noć je blaga, daška vjetra nejma
da miluje po polju proplanke

Sve se stiša - vrijeme zaustavi
trenutci se provlače polako
nad Gackom se i nebo ne plavi
hladan Sopot od tuge je plak’o

Gleda Osman s kule kapetana
pa pritvori obadva kanata
šta će biti do sjutrašnjeg dana
sudbina je duši nepoznata

Šta ako se dogodi nevolja
sabur mu je na izmaku bio
da kapetan ne dođe iz polja
a amanet težak ostavio

Neće biti, neće - Allah dati
misli mu se k’o bujica roje
kapetan će kuli da se vrati
nek' topovi na bedemu stoje

Zaigrat će kolo djevojaka
Bajram lijepi sjutra kad osvane
od sabaha pa do mrklog mraka
pa, da spomen o Gacku ostane

Osta Osman misli da prebire
a kapetan ata razigrava
sa istoka sabah se nazire
pod čadorom Arap mirno spava

Zar bi smio pomisliti neko
pa da kaže ne može-il’ nejma
da pogazi šta je Arap rek’o
taj bi stigo na dno džehennema


A popale misli kapetana
šta je sebi stavio do znanja
stić’ čadoru prije bijela dana
još dok Arap rani sabah klanja

Da ga puška na namazu stigne
da mu sudi umjesto kadije
da se više nikad ne podigne
pa da traži što njegovo nije

Kad se ravna polja dograbio
k’o da krila poturiše atu
kapetan mu dizgin popustio
i poleg’o po njegovom vratu

A noć tamna pred sabah treperi
k'o da bježi s’puta mu se sklanja
ust’o Arap i avdest uzima
da pred Bajram rani sabah klanja

Svjetlost lampe pod čadorom šeta
i priziva avetinjske snove
ne sluteći da je sjenka meta
kapetana i puške njegove

A kapetan pušku napunio
sa istoka rudi zora plava
malo dalje ata ostavio
bijedna straža naokolo spava

Na upalajč puške –fitilj veže
zadnji nišan na domet joj spusti
polagano na grudi je steže
pa bismillu na sabah izusti

Steže pušku kundak joj se lomi
kažiprst mu na obarač stao
od siline sabah se prolomi
a na zadnju sedždu Arap pade

Oko lampe plamen se zaplete
prolomi se vatra do Veleža
da Arapa džhennem zamete
a straža se okolo razbježa

Plamen liže čador sa svih strana
da obasja sabah-zoru ranu
glas se proču prije bijela dana
haber dođe na kulu Osmanu

Haber dođe kapetan ga čeka
a čadora bijelog više najma
on podiže po Gacku telale
da se dernek i teferič sprema

Oprema se prelijepa Hajra
kose češlja-bijele nokte knije
a na ruke meće belenzuke
pa oblači džnfezli dimije

Tefeluke podloga im zlatna
te, nanule sedefom kićene
prekrivače od svilenog platna
u Stambolu za nju nabavljene

A Osman joj sprema Bedeviju
timari je - pa joj zobi daje
što joj babo kupi u Budimu
pa je čuva Hajri za udaje

Kad’ Gatačko polje ugledaše
skupila se raja sa svih strana
od veselja proć’ se ne mogaše
i od nama Ključkog kapetana

Sedam noći i svih sedam dana
još i danas o tome se priča
kitili su pjesmom kapetana
i ljepotu toga teferiča

Godine se nizale k’o snovi
na leđima noseći bremena
teferiči na Gatačkom polju
pamtili su protekla vremena

Stare kruške davale plodove
još za duga vakta i zemana
ispraćale age i kmetove
al’ pamtile Ključkog kapetana


Jednog dana nestade plodova
te, utihnu vatra džeferdara
prođe vrijeme aga i kmetova
prekide se loza kapetana

Nesta kula na četiri boja
i dobrijeh konja za jahanje
još legenda živi pođekoja
da sačuva u duši sjaćanje

Al’ teferič osta da prkosi
kraj džamije kule Fazlagića
da amanet kroz vrijeme nosi
i o njimu do vijeka priča