Šerif Velić Begov

Napisi komentar (0 Komentara)

Proljeće u mom kraju

                 Proljeće u mom kraju     

         

Proljeće rano prirodu budi

Drimovac bijeli kraj puta drijema

Zamućen potok žubori jače

A mene kod moje kuće nema

                          

         Kuća je moja tamo daleko

         Nit ovdje srećem svoju raju

         Uzdah duboki pritišće mi grudi

          Jer ništa nije ko u mom kraju

I ovdje proljetno sunce sija

A ptica svaka svoju pjesmu pjeva

Al nijedna ne pjeva tako

Kao što pjeva naša ševa

         Kako da smirim nemir u duši

         Ja ovdje nisam a tamo me nema

         Lagahno kofer pakujem stari

         Kući se svojoj spremam

Šerif Velić Švedska

Napisi komentar (0 Komentara)

Jusuf, drugi dio

Piše, Šerif  Velić

Godine su prolazile. Brat se oženio, Tito umrije, a onda dođoše devedesete. Kad bi se uz televizor sabrali kod babe Junuza, samo je odhukivao i govorio: „Nevalja! Ništa ovo nevalja. Zlo se sprema! Vidite li šta se samo u Hrvatskoj radi?

Napisi komentar (0 Komentara)
Napisi komentar (0 Komentara)

Sjećanja

Piše:Hadži  Šerif Velic - Begov -

Duga zimska skandinavska noc sa lahkocom je pobijedila dnevnu svjetlost i  veoma preuranjeno se spustila na gradic u kome trenutno živim sa svojom familjom. Kad pravo razmislim dana haman i nejma.

Napisi komentar (0 Komentara)

Gazda preuzima komandu

Piše: Šerif Velic

Esselamu alejkum poštovani prijatelji !

Kako vidite i mi smo kupili kompjuter. Ima se pa može se. Ono jest da je bilo izvjesnih problema od strane bolje polovine, ali nakon dužeg i iscrpnog ubjeđivanja pa i natezanja da prostite, uspio sam moju gospođu nagovoriti da i mi kupimo tu famoznu napravu. Tek tada nastaju problemi.

Napisi komentar (0 Komentara)

O mom narodu o Kevljanima

 Bismillahir-rahmanir-rahim

 

Ono što nije zapisano, s vremenom bude kao da se nije ni dogodilo.

Već dugo vremena po glavi mi se mota namjera da počnem pisati. Šta da pišem? O čemu? Ako bi to bila knjiga tko će biti glavni junak? Hoćuli opisivati sebe kao glavnoga? Ne! Nevolim na taj način pisati. Pa, moguli onda biti svjedok a, glavna uloga neka bude moj narod jer, i tako je moj narod ja, a ja sam narod. Bošnjaci...Bosanski muslimani.

Ali, opet neznam odakle da počnem? Hoću li od kraja to jest od današnjih dana, i činjenice da se trenutno nalazim u Švedskoj ili ću govoriti o događajima koji su predhodili svemu ovome, dakle od dana kada se avet rata nadvila nad Bosnom pa tako i mojim Kevljanima podno južnih obronaka planine Kozare, gje sam se rodio i odrastao. Naime, to sve uslovljava jedno drugo. To što se sada nalazim u Švedskoj to je zato što su mi ovu zemlju dodijelili da tu živim nakon izlaska iz logora, i“dobrovoljnog“ napuštanja svog topraka. Moje loše zdravstveno stanje jeste kao posljedica torture i mučenja u logorima kroz koje sam prošao. Nekoliko godina nisam znao za desnu stranu svoga tijela i moja desna ruka sa kojom sada pišem nije htjela da me sluša. Ta ista ruka danas prebira po tipkama harmonike tako da gotovo svakog dana u mom stanu odjekne pjesma sevdalinka. Onako poistiha, ponajlak što bi se reklo, da se nebi uznemirilo komšije...šveđane.

Odlučih da počnem pisati od početka. Malo me nervoznim čini to što koliko god da mislim kako da to opišem, uvjek mi se čini da neće biti dobro. Stalno imam osjećaj da mi glavne misli izmiču, da riječ nije prava i nije dovoljno jasna da opiše stanje i događaje. Ipak neću odustati. Dragoga Boga molim da me u namjeri učvrsti. Dakle, ja ću biti svjedok, a Njemu, Bogu dragome se zaklinjem da lagati neću. Neću lagati ni na dušmane svoje.

Selo Kevljani u kome su rođeni moj pradid Adem, did Hasan, i moj otac Meho, leži u ravnici između dvije planine, Kozare sa sjevera, i Prosare sa juga. Omeđuju ga željeznička pruga Bosanski Novi Banja Luka sa jedne, a regionalni put sa druge stane. Prostorno Kevljani su smješteni otprilike na 2km. kvadratna skupa sa obradivim zemljištem i manjim šumarcima. Selo je imalo oko sto pedeset domaćinstava sa puno djece i omladine. Gotovo svi muškarci bili su zaposleni. Starija generacija u Prijedoru većinom pri željeznici na pretovaru vagona dok je bilo uskotračne pruge Prijedor – Travnik, a sinovi u Zagrebu kao građevinci, mehaničari, šoferi ili fabrički radnici. Jedan dio domaćina bavio se zemljoradnjom ali samo za vlastite potrebe. Dobrostojeća domćinstva sa nešto više obradive zemlje i radnim blagom bile su familije hadži Avde Pervanića, Abaza Pevanića, Zajima Pervanića i familija Feriza Velića.

Nezna se tačno kako je nastalo selo Kevljani. Odakle su došli njegovi prvi stanovnici? Stoprocentno su Islamske vjeroispovijesti i karakteristično je po tome što u njemu ima puno različitih prezimena. Velića ima najviše. Puno ima Pervanića pa Hodžića, Husića, Jakupovića, Sivaca, Ibrahimovića, Kevaca, Džaferovića, Ališića, Ramića, Klipića, Karabašića, Žerića, Čolića, Forića, Čehajića, Bilala, Todorovaca, Osmanovića, Kijaka a nekad su tu živjeli i familija Rešića dok nisu odselili u Prijedor. Na rubnim djelovima sela u pravcu Omarske bilo je i romsko naselje sa desetak familija. Živjeli su slično kao i ostale džematlije, dolazili u džamiju ali su imali zasebne mezarluke i nisu se puno miješali sa većinskim stanovništvom. Bavili su se sitnim zanatsvom, prosjačenjem, a poneko je bio zaposlen u državnim poduzećima. Bili su vrsni muzičari i često se čula muzika iz „Ciganluka“, kako se zvalo naselje u narodu. Posebno se na tamburi isticao Ramo Bećin. Bilo ga je milina slušati. Za vrijeme Turskog vakta Kevljani su bili begluk i bili su kmeti begova Džinića. Kevljanska džamija je druga po starini na području Kozarca. Obnavljana je više puta. Kažu da je prvu džamiju dao izgraditi beg Džinić da bi ponekad dolazio klanjati džumu. Uvjek je imala svoga imama. Narod pamti mula Avdu Džaferovića pa onda njegovog sina Šerifa koji se u Kevljanima rodio i do kraja života radio kao imam. Ja pomalo pamtim „hodžu Šeru“ kako su ga džematlije zvale. Nije imao plate nego je vazifu dobijao u naturi. Varćak šenice ili kuruza u odgovarajužoj količini. Davao je ko je šta imao. Vazifa se mogla dati u drvima, grahu...., a samo poneko je plaćao u novcu. Hodža Šero je imao omanje konjičke i bavio se dodatno zemljoradnjom jer mu imamska primanja nisu bila dovoljna za život jer je imao brojnu familiju. Tako je jednom sa sinom Abdulahom otišao u Kozaru po drva i u povratku na velikoj nizbrdici padne pod kola i tako je završio svoj život. Dok je još bio pri svijesti rekao je sinu Abdulahu slijedeće:“Reci džematlijama da je bajram u utorak.“ Poslije njega u našoj se džamiji izmijenilo mnogo imama.

Po završetku drugog svjetskog rata Titina vlast administrativno izdvaja Kevljane iz Kozarca sa gotovo stopostotnim muslimanskim življem, formira „nove“ Kevljane, ( Hadžići, Srednji Jakupovići), i pripaja Omarskoj sa isključivo srbskim življem, izuzev familije Župani koji su u Omarskoj radili kao slastičari. U to vrijeme Kevljani su imali tri dućana; Rešića, Hašimov, Kevca dućan, i nižerazrednu školu. Raznim smicalicama sve su nam to uzeli. Jedno vrijeme bila je Zadruga u vlasništvu Zem. Z. Omarska gdje je prvo radio neki Rade Nišević, a samo na kratko Hase Velić i njegova žena Paša.

Vremenom selo je ostalo bez dućana i škole iako se broj stanovništva povećavao, pa je došlo do toga da su Kevljani postali jedno od najzaostalijih sela na području Opštine Prijedor.

 

Nastavit ce se ....

Napisi komentar (0 Komentara)

Slavujeva pjesma

 

SLAVUJEVA PJESMA

 

Proljeće je. Laganim korakom šetam periferijom grada. Tuđega grada daleko na sjeveru Evrope.

Zastadoh pored olistale breze. Tiho je šumila njišući otežalim granama, blistajući svom svojom ljepotom.

Samo za kratko bijah očaran, a onda moje misli munjevitom brzinom odoše mojoj dragoj Bosni.

 

U mom oku zazeljenjaše se polja bosanska i kao suza bistri potoci. Ugledah srebrenasto lišće breza

smještenih na rubovima moćnih hrastovih šuma. Iznenada iz šume začuh slavuja kako pjeva. Pokušah

razabrati o čemu je pjevao. I razumio sam. Slavuj je pjevao o radosti, ljubavi i slobodi.

Pjevao je slavuj svojoj dragoj dok je ležala u zajedničkom gnijezdu očekujući podmladak.

Slavuj je pjevao i užuvao. Volio je on svoju dolinu u kojoj se i sam izlegao.

Volio tople proljetne noći i jutarnje izmaglice. Volio je čuti mujezinov glas što sa vitke munare pozivaše

na ranu molitvu. Volio je slavuj i nas seljane u malom selu ispod Kozare, a i mi smo voljeli njega.

Bili smo u savezu sa slavujem dok smo čuvali seoske straže. Naime, slavuj pored divnog glasa ima i

takav sluh da ko mu se god pokuša približiti gnijezdu on prekida pjesmu.

Mi smo to znali i uvijek dok bi slušali slavuja kako pjeva bili smo sigurni da dušmanin ne nastupa bar

u tom času. Znali smo da stojimo u redu, iako nismo znali kada će mo doći na red i šta dušmanin planira,

jer smo se osječali kao u kafezu.

Slavuj je možda mogao i odletjeti, ali mi smo bili u potpunom okruženju, bespomoćni, jadni i uplašeni.

 

I desi se!

Slavuj prekide pjesmu, osta neispjevana...

Mujezin zastade na pola ezana...

Potoci se zamutiše...

Polja u visoki korov zarastoše...

Mjesec nesta iza teških sivih oblaka...

Noćnu tišinu zamijeni grmljavina topova, fijuci metaka i eksplozije granata po seoskim krovovima,

putovima i baščama.

 

Umjesto mirisa miloduha, selom se proširi smrad paljevine. Umjesto slavujeve pjesme selom se

razlijegaše krici djece i lelek majki. Nije to više bio krajolik kojeg je slavuj poznavao.

Gnijezdo mu porušiše... Njegove drage više nema...

Tako slavuj zaboravi pjesmu, jer neznaše više o čemu bi pjevao...

A ja ponovo se vratih u stvarnost, jer me po licu ošinu ledeni skandinavski vjetar.

Laganim korakom krenuh dalje...

 

 

                                                                                                       Šerif Velić

Napisi komentar (0 Komentara)