Meho Jakupović

Rašidovac

Rašidovac

 

Moji rodni Kevljani pominju se među prvih šest naselja u potkozarju. Naravno kao i sva ostala mjesta, nastaju razvojem zanatske djelatnosti. To znači razvojem centralne mahale. Ništa čudno na isti način nastaju i gradska jezgra i tako nastaju i veći centri i šeheri.U tom vaktu najtraženija su bila metalska zanimanja u prvom redu kovačke struke,vrijeme je zahtijevalo da u korak idu :kovačko-kolarsko,kovačko-potkivačko i kovačko-bravarsko zanimanje. Mnogi i ne znaju sta znači ćefenak i viganj, te još mnogi izrazi vezani za ovo zanatstvo. No zahvaljujući njima mi danas još imamo i sela a i gradove. Kažu da zanati izumiru na četvrtoj generaciji, moje saznanje govori da je tako, međutim najviše je kriva industrijalizacija, ona ista koja podiže produktivnost (kvalitet je manje bitan). Kovačku djelatnost u Kevljanima razvija familija Velić a sve počinje formiranjem begluka “Paljuge” koji su držali banjalučki begovi Džinici. Prvo izgrađuju džamiju zbog klanjanja džuma-namaza, potom izgrađuju čardak, te potpomažu izgradnju pruge :Dobrljin –Banja Luka u dužini od 104 km godine 1873. Ostaće poznato da je voz dolazak u stanicu Omarska oglašavao jednim piskom, to je bio znak da beg polazi fijakerom sa “Paljuga” a da pomenuti voz čeka. Mijenjaju se granice i državna uređenja, uvijek ostaje ono što je vrijedno,tako da kovačko zanimanje u raznim kombinacijama ostaje i dalje ,naravno kao porodično zanimanje Velića. Oni nastavljaju tradiciju i specijalizuju se za nova zanimanja vezana za ovu struku. Mnogi postaju dobri bravari i zavarivači. Od svih ovih majstora izdvaja se Rašid Velić u jednom zahtjevnom vremenu on kvalitetom i znanjem dobija priznanje u vidu sopstvenog žiga i pripadnosti “cehu” (udruženju metalskih zanimanja u doba Austro-Ugarske) .Naravno on na sve svoje proizvode utiskuje taj žig ali najpoznatiji ostaje nož,opšte poznat kao “rašidovac”. Služio je za sve svrhe i namjene i ostao kao sinonim nevaljastine i zla. Mnogi će desetljećima vezivati taj sinonim za Kevljane. Mi autohtono stanovništvo,nosit ćemo se i još se nosimo s tim. Ali ostaje još nešto što mnogi neće ili ne žele da priznaju a to je da su majstori (kovači) koji posjeduju ovaj žig imaju pravo da kuju Austro-Ugarske bakrenjake. Nama Kevljanima ne smeta da istoriju provedemo na margini događaja ali da istorija zabilježi i rahmetli Rašida i sve one koji postaše heroji u posljednjoj agresiji. Obične ljude i dječake,koji zaustaviše najbrojniji “europski-banja-lučki korpus” od 110 hiljada vojnika.

Ne treba dati da drugi pišu ono, što se nama desilo,imamo dovoljno i pameti i snage. Na kraju ostaje samo istina. Ne želim biti ništa drugo osim “kevljanče”, pustite me da uživam u kevljanskom blatu (možda je i ljekovito).

 

Meho Jakupović

 

Procitajte i ovo (pdf 3 mb)

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sektor za iseljeništvo sa zadovoljstvom predstavljadrugo prošireno izdanje publikacije o bosanskohercegovačkim književnicima u iseljeništvu pod naslovom Ko jeko u bh. dijaspori – Pisci.

I ovaj put, Publikaciju smo razdvojili na dva dijela: prvi dio koji sadrži biografi je 148 pisaca bosanskohercegovačkogporijekla u dijaspori poredane abecednim redom, a u drugom dijelu govorimo o predstavljanju pisaca izbh. dijaspore na Međunarodnom sajmu knjige i učila u Sarajevu u periodu od 2005. do 2011. godine podpokroviteljstvom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sektora za iseljeništvo.

Sjećanja na Donju Mahalu

 

Meho Jakupović 

 

Sjećanja na Donju Mahalu 

KNS-Sarajevo,2010.  

 

Književni krug - KNS

Sjećanja na Donju Mahalu – zbirka poezije

Autor: Meho Jakupović

 

Urednik: Ibrahim Osmanbašić

Lektor: Malbina Sadiković

Dizajn: Adnan Jakupović

Recenzija: Ibrahim Osmanbašić

 

Tiraž:                  300 primjeraka

Štampa:               DES d.o.o. , Sarajevo

Izdavač:              Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo (KNS)

H. Čemerlića 49; Sarajevo

______________________________________________________

 CIP - Katagolizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo
ISBN

COBISS.BH - ID

 


 

Bratu Nedžadu

(23.07.1963. - 23.04.1964.)

I) SRCE JE MOJE OSTALO TAMO 

DONJA MAHALA

 

NOVI DAN

 

DJEČAK I MOST

 

DA LI SE BOJIŠ?

 

BOSNO MOJA!

 

NE PLAČI MARIJA

 

SRCE JE MOJE OSTALO TAMO

 

ZOV ISTOKA

 

ČEKANJE

 

ZAPADNA PRIČA

 

ZAVIČAJ


 

DONJA MAHALA

  

Srce moje sad u Bosni kuca

u avliji pod jabukom starom

uz mahalu pogled ravno puca

završava sa bijelom munarom.

 

Opet gledam drage mi pejzaže

kuće naše i ljude mi znane.

polagano sve se opet slaže

svi puteljci, sokaci i strane.

 

Pa se sjetim pijetlova i zora

umivanja sa bunarskom vodom

malih kuća, još manjih prozora

i maštanja pod nebeskim svodom.

 

I usnula mahala se budi

prva kahva miriše sokakom

miješaju se glasovi i ljudi

svako kreće za svojom nafakom.

 

I opet se sve stiša lagano

tek poneki odjek u daljini

za mnoge je isuviše rano

da se bude u tihoj dolini.


 

NOVI DAN

 
Smijenjuju se slike iz mladosti...
Da li je java - možda samo snujem?
Zatreperi duša od radosti
u daljini znane zvuke čujem.

Izmaglica nad sanskom dolinom,
prekrila je polja i vrbake
dahće ćiro obavijen dimom
piskom budi usnule sokake.

Iznad rijeke izdigla se pruga
jedna skripi a druga žubori
kao Sana i ona vijuga
skupa žure u zagrljaj zori.

Novo jutro donosi toplinu,
horizontom nesta ćiro rani
sunce blago obasja dolinu,
snene kosce, ribare na Sani.

Oglasi se tek po neka ptica,
stidljivo se i zrikavci jave
sunce sjajem dolinu golica
njive rosne i brzake plave.

 


  

DJEČAK I MOST

 

Posvećeno Emiru Baliću

 

 

 

Svakodnevno Ikar budi se u meni

taj vječiti sanjar nebeskih visina,

a Neretva ispod - talasa se, pjeni

čeka da poletim - put plavih dubina.

 

S lahorom u lice uzbuđenje raste

rijeka k'o djevojka u zagrljaj zove

čarolijom ljude pretvara u laste

ispunjava davno obećane snove.

 

A snovi su mnogi mahalom rasuti

samo jedan dijeli dječake od ljudi:

tu gdje se spajaju svjetovi i put'i,

tu gdje svaki kamen uspomene budi.

 

Skamenjena duga pod nogama mojim

ovo sveto biće što se jednom stvara,

upitam se : ”Bože, ko sam ja da stojim

na zadnjem kamenu slavnog neimara?”

 

Protekoše ljeta, carstva i vladari,

svjedoče o tome - slike, pjesme, priče

na put bez povratka isprati ih Stari

ostade da blista, da podiže ptiće.


  

DA LI SE BOJIŠ?

 

 

Ulica draga drugo ime nosi

neka nova lica šetaju se njome

bijeda i čemer - pola grada prosi!

Ko to može sreću pronaći u tome?

 

Znatiželjno ulazim u gradsku kafanu

listam uspomene na minula ljeta

ne trebam danas ni piće, ni hranu

prijatelje tražim, pritisla me sjeta.

 

Da li je to moda ili rat još traje?

U maskirnoj bluzi jedva te poznadoh.

Sigurno se pitaš - samnom šta je

jer ovo

Da li se bojiš šta ću da te pitam?

ovog puta, pozdrav ti ne dadoh?

 

Da li se bojiš pogleda moga

ubogi junače pokrpane bluze?

Hoćeš li uspjeti umoliti Boga,

za vapaj majki, za dječije suze?

 

Da li se bojiš pogleda moga?

Nisam ovdje došao zbog toga

onaj sam stari - još bez cilja skitam.

 

I moje ruke i srce su čisti

k'o pupoljak ruže poslije majske kiše.

Ja sam onaj stari, ostao sam isti,

bogatiji samo za iskustvo više.

 


 

BOSNO MOJA!

 

 

 

Nostalgija, sjeta - sve na tugu sluti,

zgarište je pusto, ni kuće ni broja,

zbog  tog’ jednu pjesmu srce želi čuti,

svirajte mi noćas onu: ”Bosno moja….”

 

Suđeno mi - vječno da za grudom žudim

usnula mahala, most, rijeka i polje

sa sjetom usnijem, sa sjetom se budim,

tješim jadno srce da će biti bolje….

 

Zato neka vino pamet mi pomuti,

samo ono može da se nosi s tugom

u sjećanja noćas želim potonuti

i ostati tamo dugo, dugo, dugo….

 

U ekstazi želim dočekati zoru,

s čašom bez mjere i broja,

opoj samo može da ubije moru

svirajte mi zato onu: ”Bosno moja….”

 

 


NE PLAČI MARIJA

 

 

 

U očima tvojim sjaj lagano gasne

duboko u nama osjećaji čame

želio bih poći, a vozovi kasne

peroni se pusti naziru iz tame.

 

Tu je raskrsnica - svojim pravcem kreni

ako hoćeš proli koju suzu vrelu

sva će moja patnja ostati u meni,

a plakat ću sutra u pustom tunelu.

 

Noć prolomi zvižduk, voz za Pulu ide

molim te Marija, ne plači glasno!

Što će reći tvoji kad ti suze vide

a i pitaće te - što se vraćaš kasno?

 

 


SRCE JE MOJE OSTALO TAMO

 



Patio sam dugo za rodnom grudom,
želja mi bješe od svega jača
vjerovatno živ sam ostao čudom,
glupo je stajati pred zidom plača.

Komšije gledam, uglavnom se znamo,
reći mi ništa oni ne žele
možda je, ipak to mašta samo,
prepuni konvoji - negdje se sele.

Puška u krilu - blesav se čudi
svima nam život visi o niti,
sve to što vidim - to nisu ljudi,
vjerovatno nikad neće ni biti.

Prošlost se vraća, al’ na tren samo
premalo lijepog, previše ružnog
iako mi srce ostade tamo,
ne želim da me gledaju tužnog.

Utihla svjetla rodnoga grada,
zgaženo pseto na pustoj cesti
svjetina sudi, lahko se strada
teško je nekog normalnog sresti.

Srce je moje ostalo tamo
baš, tamo - gdje je oduvijek bilo
Obična želja - da imam samo
ognjište rodno, majčino krilo.


 


ZOV ISTOKA

 

 

 

Nešto ima tajanstveno, skrito

vječno svjetlo u dubokoj tami

u genima što mi je utrto

od iskona što me sebi mami.

 

Sa suncem se život uvijek rađa

a duša se topi od miline

otisne se k'o Nuhova lađa

tražeći put do mirne doline.

 

I onda se preda Gospodaru

kao ruža koja ne miriše

ali živi - raste u beharu,

orošena kapljicama kiše.

 

To je prosto sudba čovjeka

ali tajna - daleka, neznana

koja traje stotinu vjekova

i trajat će do Sudnjega dana.

 

Zaboravi istočnjačke noći

Šeherzadu s velom preko lica

cijeli život u trenu će proći

k'o hurija s par dženetskih ptica.

 


 

ČEKANJE

 

 

 

Puteljke i staze pokrila je drača

a šiblje preraslo tarabe trošne,

poludivlje voćke oborile krošnje

nečujno avlijom starica korača.

 

Sjećanja naviru, potom suze krenu

godine prolaze s njima život pusti,

tiho poneku molitvu izusti

materinskom brigom uvijek popraćenu.

 

Ni ljude ni rat - ona ne kune

već Boga moli da kraće traje,

uvijek sirotinja sinove daje

polja će čekati dok prođu bune.

 

“Eh, samo živ da mi se vrati

nestali bi u trenu čemer i bijeda!“

Stoput niz sokak sjetno pogleda

jedincu sinu nada se mati.

 

 


 

ZAPADNA PRIČA

 

 

 

Vrijeme leti, blijede slike sreće

svakog jutra tužniji se budim.

Šta sam mogu sebi da ponudim?

Bez Bosne - uvehnuće u duši mi cvijeće.

 

Dan se za danom veže tek onako

sudbinu bi prokleo i življenje ovo

na zapadu truhlom, nema ništa novo

ne znam da li bih pjevao il’ plak’o.

 

Znam ovo je najbolje što nude

- u nedogled neizvjesno sutra!

Da li ovdje sviću nova jutra?

Da li još uvijek ličimo na ljude?

 

Svake zore poželim da šetam,

ni sam ne znam kuda bih da lutam

usput želim konzerve da šutam

jer ponekad i sam sebi smetam.

 

Ništa čudno - ni više ni manje

čuda sva su potrošena davno,

odavno je meni sve do mora ravno

- bez Bosne život je polusvjesno stanje.

 


ZAVIČAJ

 

 

 

Sudbina me odvede daleko

i okrutno - potkraj ratnog maja,

godinama patio sam, ček’o

i sanjao zvuke zavičaja.

 

Ljubomorno čuvao sam slike

potkozarske pitome doline,

proklinjao vođe i vojnike

ovjenčane simbolom divljine.

 

Stezala se duša do prsnuća

sjetivši se uspomena sretnih,

prvim suncem umivenih kuća

sve raskoši šeftelija cvjetnih.

 

Sudbina me odvede daleko

uspomene zabole i dirnu,

najsvetije moje hoće neko:

šefteliju i dolinu mirnu.

 

II) KAD SE ČOVJEK HALALI S ŽIVOTOM

 

ŽIVJETI ZAJEDNO

 

ZADNJA POŠTA MANJAČA

 

PACOVI SU UBIJALI LJUDE

 

KAD SE ČOVJEK HALALI S ŽIVOTOM

 

PONOS

 

OBEĆANA ZEMLJA

 

OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU

 

NE OPROSTI, BOŽE!

 

BREŽULJAK TUGE

 

ATLANTIDA

 

PAKAO POTKOZARJA

 

NEGDJE U DALJINI


 

 

Dana 24.05.1992 godine, granatirani su moji rodni Kevljani,

geografski okruženi pravoslavnim selima.

Same četnicke vođe su izjavile da je u toj akciji

ispaljeno projektila u vrijednosti preko stotinu hiljada eura....

 


ŽIVJETI ZAJEDNO



Tišinu prolomiše eksplozije,

to Srbi - naše komšije drage,

rade što nisu nikad prije

pucaju na Kevljane iz sve snage.

 

Petrov Gaj, Lamovita, Radivojci

svakoga časa dolijeće granata

gađaju dobro svi ti momci

Šejtan je uvijek spreman za rat.

 

Padaju posvud, mine, granate

gore mahale, dušman ne štedi

divljanja četničke pjesme prate

gusle su znak - opasnost slijedi.

 

Rječica Vrioska prepuna ljudi

odnoseć` lišće s okolnih vrba

kao i sama da se čudi

tolikoj mržnji komšija Srba.

 

Tišina grobna i djeca ćute

kompletno selo, ni jedne rječi

i psi su mirni, nevolju slute

i život cjene, neka je pseći.

 

Bože, daj da prestane ovaj ružan san!

Daj da fašisti za zločin plate!

Topao i ugodan majski dan

samo da ne padaju ove granate....


 

 

ZADNJA POŠTA MANJAČA

 

 

 

Mjesecima ne znam za nikoga svoga

za mater i oca, za sina i ženu.

Cijeli svijet se sruši u jednome trenu

ostade mi samo još vjera u Boga.

 

Dvostruki red žice, mine u sredini

s druge strane čopor četnika i pasa

logoraši šetaju - bez riječi, bez glasa

nema ničeg dobrog u tmurnoj tišini.

 

Horizont je prazan, na zimu miriše

zaboravljeni smo od Boga i ljudi

svako novo jutro samo tugu budi

slobodarske snove ne sanjamo više.

 

Stvarnost to je žica i psi i pacovi

štale i štenara i zima što prijeti

šetaju kosturi - na rubu pameti

eh, što nisu ovo samo ružni snovi?

 

Ubili su jutros zvjerski profesora

pobiće nam srpski ološ uzorne prvake,

Bože - zašto stvaraš tolike luđake?

Zar dovoljno nije jedna noćna mora?

 

Kad hulimo na Te - Bože, ti oprosti!

- ušljivi i gladni, okovani žicom

smrt nadmeno šeta srpskim ”Aušvicom”

- učini kraj ovoj zvjerskoj oholosti!

 

 


 

PACOVI SU UBIJALI LJUDE

 


Vrijeme ratno a na vlasti lude,

miris krvi mami lešinare

miš strahoraš udari na ljude

opogani rijeke i bunare.

 

U nedogled štakori se kote

svakim danomsve više ih ima.

Što mi nudiš, moj bijedni živote

- da moram da živim s pacovima?

 

To mi duša ne može svariti,

prazna sela, srušena ognjišta,

da normalno gledam sve te stvari

k’o da nikad nije bilo ništa.

 

Mene je strah samo Gospodara

jer smrtnici ne mogu da sude

- gdje je vođa sad da odgovara

što pacovi pomoriše ljude?

 

A mitovi stvaraju se novi

proeuropske nebeske nacije

nažalost i one kao i pacovi

povijesno dolaze iz kanalizacije.


 

KAD SE ČOVJEK HALALI S ŽIVOTOM

 

 

 

Život uvijek iskušenja nosi,

čas letimo pa onda padamo.

Gadno vrijeme - goli smo i bosi,

ali ipak boljem se nadamo.

 

Navik’o sam na dobro i loše,

nikad ne znaš šta dolazi potom.

Sad je glupo riječi da se troše,

kad se jednom halališ s životom.

 

Viđam opet poznanike stare,

al’ ne želi da te pozna niko,

jer vremenom postaše fukare,

ne shvataju da još nisam crk’o.

 

U nepovrat ide vrijeme svako,

ostaje mi još malo da živim.

Teški dani, nikom nije lako

al’ se niko ne osjeća krivim.

 

Mnogo puta - zbogom - sam rekao

porocima što mi dušu more,

dobijao, gubio, čekao

s nadom da mi neće biti gore.

 

A smrt onda pogledaš u oči

burmu, jaknu i “Omegu” snimaš,

čekaš samo kad će četnik doći,

i uzeti jedino što imaš.


 


PONOS

 

Sjećanje na rahmetli Fikreta Alisića

zvanog Dido, logoraša “Omarske”.



 

Sudbo moja, dodjeljena meni

kroz život da se nosim s tobom

greškom srce dadoh jednoj ženi

sad me želi napraviti robom.

 

Ne mogu protiv svoje volje

- zar da pucam po narodu svome?

Znam dobro što je za me bolje

i ponosno ostajem pri tome.

 

Baš, to žele slomiti u meni

znaju neću pustiti ni glasa

u zlobi se nadmeću kreteni

reži čopor pobješnjelih pasa.

 

I pored tolikih pasa rata

- dal' ja imam pravo čovjek biti?

Kad god prođem ta prokleta vrata

znam da život visi mi o niti.

 

Sudbo moja, dodjeljena meni

znam da su mi odbrojani sati

novi život dadoh istoj ženi

- neka bude i otac i mati.


 

 

 

OBEĆANA ZEMLJA

 

 

 

Umjesto skiptraTeuta držaše božur u ruci

po polju rasuti: mrtvi, mačevi, štitovi.

Potučeni do nogu - u prazno bježe hajduci,

topi se maska zablude - danas umiru mitovi.

 

Harambašu u suton jataci pokopaše kradom,

pijani kozak je dugo ljubio nadgrobni kamen.

Sutra će plemena s juga divljati ovim gradom,

Zakon jačega oduvijek - bijaše mač i plamen.

 

Umukoše u trenu sve Višnjićeve balade,

one se ovdje neće pjevati nikad više.

Samo pitanje osta: ”Ko kome ognjišta krade?”

“Ko li to uporno želi stoljeća da izbriše?”

 

Na plamenom horizontu nepregledne kolone ljudi

govoreć` božije ime u hodu mole se glasno

posljednji pogled ostaje upućen rodnoj grudi

uzdah, suza i kletva - ali za sve je kasno.

 

Ovom ukletom zemljom stalno se kotrljaju glave.

Hoće li ruke krvnika – bar, na kratko da klonu?

Ovi nesretni ljudi pogrešne vođe slave

život je manje vrijedan ako si bliže tronu.

 

Umjesto skiptra Teuta - držaše božur u ruci

svoju najveću pobjedu u transu slave Iliri

tamo daleko ispred - zamiru i život i zvuci

u ovoj sablasnoj noći - samo se vatra širi.

 

 


 

OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU

 

 

 

Opet sam sinoć sanjao žicu

krugove pakla, bradate spodobe.

Samo se tebi klanjam Gospodaru

od smrtnika nemam straha u srcu.

 

Nikada nisam vjerov'o u čuda

zamisliti nisam mog'o ni u šali:

Kmetovi žele biti generali!

A ko će onda biti dvorska luda?

 

Opet sam sinoć sanjao žicu

beskrjno bodljikavu i mine mnoge

ljude što jučer imaše noge,

izgubljenu mladost, vaške, mrtvačnicu.

 

I dokle insan može da sanja

snove strašne a da ne poludi?

Kolika je snaga običnih ljudi

i kada će prestati četnička klanja?

 

Opet sam sinoć sanjao žicu,

drugove mrtve, spaljena sela.

S jutrom se budi Feniks iz pepela

još ima nade za bosansku pticu.

  


 

 

 

"U augustu 2004.godine,u mojim rodnim Kevljanima,

otvorena je najveća masovna grobnica u Bosanskoj Krajini.

Eshumirano je 456 kompletnih posmrtnih ostataka.

Radi se o logorašima zloglasne ”Omarske”,

svih uzrasta a samo jedne vjeroispovjesti."



NE OPROSTI, BOŽE!

 

 

Ne oprosti, Bože! - znali su šta rade,

zločin je pripreman godinama dugo.

Tekovine blijede, osta ono drugo:

poprskane krvlju - kokarde i brade.

 

Previše je jama! - svaka preduboka:

za svu moju patnju, da bi u nju stala.

Normalan zanijemi kraj tolikih zala,

i poziva samo - Tebe za svjedoka.

 

Nevinih tu nema! – Bože, ne oprosti,

kokarda puca na sve što se miče:

zločinci k’o vuci - svi k’o jedan liče,

na tabutu gledam u dječije kosti.

 

Bjelasaju skeleti, k’o ostatci snijega,

i bez nekoga reda razbacane stvari.

Pažnju mi privuče, bijeli džemper stari,

takav je nosio - Dževdo zvani Lega.

 

Prve nam komšije uradiše sve to,

u ime nacije, vjere, časnog krsta,

Bijahu li to ljudi ili niža vrsta?

Bijaše li to čovjek, vukodlak il’ pseto?

 

Ne oprosti, Bože! - znali su šta rade,

prokleto im bilo - do Sudnjega dana!

Zbog mitova pustih i djeca su klana:

na kostima malim zar carstva da grade?

 

 


 

BREŽULJAK TUGE

 

 

 

U nizu bijeli nišani - svjedoci stravičnog stradanja

i opomena velika za sve generacije druge.

Godine čekanja, tuge, straha, suza i nadanja

tiho izgovorena Fatiha na brežuljku tuge.

 

Dušmani imaše moć i silu - mi gole živote

ljubav za rodnu grudu - jedino oružje naše:

„Teško ćes ikada shvatiti - prikriveni idiote

da se istinski vjernici - samo Alaha plaše!“

 

U nizu bijeli nišani, odsjaj suza u očima

bezbroj ljiljana zlatnih izniklih pod ovim svodom

skladni kameni cvjetovi - svjedoci velikog zločina

što se nedavno desio nad dobroćudnim narodom.

 

U ovoj pitomoj zemlji zvjeri se povampire često

bolesni umovi ogreznu u zločin i varvarstvo

nedosanjani snovi - da se zauzme prijesto

još jedan propali pokušaj - da se proširi carstvo.

 

U nizu bijeli nišani - čas historije za mlade

hrabrost bosanskih gazija - vječiti trag u kamenu.

U cijeloj svojoj moći - Zlotvor ponovo pade

prvi put pušku nosimo - o bosanskom ramenu.

 


  

PAKAO POTKOZARJA



 

Projaha smrt Krajinom mojom

u liku bradatih čudovišta

proljeće oslika krvavom bojom

iza nje živo ne osta ništa.

 

Utihnu cvrčak, ugasnu svitac

planuše sela, sokaci skriti

tihu dolinu probudi hitac,

slobodu uzeše logori smrti.

 

Vječita želja ubogih kmeta

da ruše i pale urbano što je.

Čardak i ezan stalno im smeta

- čega se oni zapravo boje?

 

Najtužnije proljeće u mome kraju

protkano vriskom, suzom i tugom

uspomene bole, sjećanja traju

ili si čovjek il` ono drugo.

 

Projaha pomor ljutom Krajinom

pogaziše đulistan žedni vampiri

pokosi pupoljke - smrt oštrom kosom

al' i dalje poljem - miris ljiljana se širi!

 


 

 

NEGDJE U DALJINI

 

 

Negdje u daljini naziru se ljudi

jasike pod snijegom, igraju se sjene

ko tu nije rođen - može da se čudi,

a ja skromno kažem: ”To je dio mene.”

 

Mahala je moja sada nešto drugo

samo prazna mjesta - gdje su kuće bile

na povratak čekah isuviše dugo

otišle su nekud sve te dobre vile.

 

Negdje u daljini, negdje na kraj sela

par komšija dragih, keruša i štene

ispod ruševina gomile pepela

podivljale voćke snijegom prekrivene.

 

Svjedoci života - tragovi u bijelom

pogled u prazninu ka srušenoj munari

poslije mnogo zima šetam rodnim selom

mada mi je teško - sretan sam u stvari.

 

Gledam znana mjesta - sjećanja se bude,

prepliću se zbilja i dječački snovi

u haosu misli srećem drage ljude

i javlja se želja za početak novi.

 

Negdje u daljini, na ognjištu starom,

vidim kuću rodnu, golubove sive

i avliju našu zastrtu beharom,

vidim opet ljudi - k'o nekada žive.

 

 

Kevljani; 17.12.2001. godine.

III) ZVIJEZDA VODILJA

 

TIŠINA PRIJEDORSKOG RUKAVCA

 

ATLANTIDA

 

E, MOJ STARI

 

NOĆ VJEŠTICA

 

ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI

 

ISTINA

 

DILEMA

 

NE ŽELIM NIKOM DA SE SVETIM

 

NADA

 

ZVIJEZDA

 


 

 

 

TIŠINA PRIJEDORSKOG RUKAVCA

 

 

 

Magla skriva dobro znane krajolike

u nepovrat vrijeme nosi nas i tare,

po nasipu šetam, tražim davne slike

jedino što poznam - to su lipe stare.

 

Hiljadu sam puta prošao ovuda

da li zbog djevojke, muzike il’ pića

i sad kanim sići do riječnoga spruda

- kuda nestadoše sva ta draga bića?

 

Koraci su teški, izdaje me snaga

godine prolaze kao da ih kradu

lutam, tražim - trebam sva ta lica draga

ne poznajem nikog u rođenom gradu.

 

Susret s nekim dragim - osta samo želja,

bilo bi mi lakše da bar suza krene

mezari su puni mojih prijatelja

zli su ljudi pobili drage uspomene.

 

Znam da moram dalje, sad ne smijem stati

ponosno, prkosno - sve do kraja ravno

ni izdajnik suza - neće da me prati

nema baš nijedne, presahle su davno.

  


 

ATLANTIDA

 

 

 

Posljednje ledeno doba,

ostavi malo života.

Jednog skakavca,

četinar i ljude u dolini.

Izmami sunce mnoge

i život raširi svuda.

Oni što ostaše,

stvoriše neviđeno carstvo.

Ali ne povjerovaše hazreti Nuhu.

Sjaj i moć civilizacije,

prekriše teški i tamni talasi.

Dugo su se poigravali

sa jakom i neizglednom barkom.

Snaga i gnjev Gospodara

iscuri strmom klisurom.

Golub donese nadu

utkanu u maslinovu grančicu.

Vjekovima potom u mulju

otkri odvažan vizionar

dugo skrivanu tajnu:

Ne daj nam Gospodaru

da pogriješimo opet!

 


 

E, MOJ STARI

 


E, moj Stari - tako stoje stvari

jedni psuju a drugi te pljuju.

Ovi moji u zvjezde te kuju,

a svi skupa ono vrijeme snuju.

 

Zlobni vele da si bio Joža

vlastodržac, diktator, velmoža.

Živio sam u drugome svijetu

nosio ti cvijeće i štafetu.

 

Dva puta smo drugarski se sreli

stajao sam ispred plavog voza.

Prvo dječak, potom čovjek zreli

još se hvalim: ”Vidio sam Broza!”.

 

Vrijeme tvoje kao svjedok osta

ovo novo samo tugu nosi

svima malo, nikom nije dosta,

istinski smo i gladni i bosi.

 

E, moj Stari - tako stoje stvari,

ovi novi kao psi se glođu

mnogi budu - i dođu i prođu

niko nije dorasto za vođu!


 

 

 

NOĆ VJEŠTICA




Samo što sklopim oči

počinju ružni snovi

fantomski brod zaplovi

džehenem treba proći.

 

Sumporni dim se diže

ispod njeg`puzi lava

pojavi se u trenu - fosforna mrtvačka glava

kroz duplje očiju njenih - zelena mamba gmiže.

 

Ovo je užas i strava, zaista, jeziva slika

ovo je noć vještica:

teturaju zombi bez lica,

iza njih apokalipse četiri konjanika.

 

Šejtani s bradicama zovu me imenom glasno

zeleni vilenjaci igraju kolo svoje

grobovi otvoreni - u dugom nizu stoje,

želim uteći negdje, nadam se da nije kasno.

 

Sa suncem sve se stiša

baš sve u jednom trenu

kosturi, pauci, zombi - svi se povlače u sjenu,

nesta šejtana, zmija a i slijepoga miša.


  

ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI

 

 

 

Erik dođe, nekoliko vjekova,prije ostalih.

Ispunjen snagom i mudrošću, ali bez vjere.

Ofarbajte kip slobode u crveno!

Ne zbog nadimka njegova, niti boje mundira vaših.

Nego zbog onih koje on zateče na zemlji pradjedovskoj.

Zbog noći “dugih noževa”.

Odavno stoji kamen istine - krunski svjedok u Novom svijetu.

Zaboravimo i Odina i Manitua.

Poslušajmo što nam to kardinali imaju reći:

“Pogriješio jesi, ali proglasićemo te svetim”.

 


Mom rahmetli badžanku Ziki Brdar

eshumiranom iz jame”Hrastova Glavica”.

 

 

 

ISTINA

 

 

 

Sad konačno za mezar ti znam

i to da si kod svog Gospodara

a život nas i laže i vara,

no, nikada nećeš biti sam.

 

U nepovrat brzo teče vrijeme

uzalud - neko te je čekao

no, najbolje - mudrac bi rekao

da ne smiju usne ostat' nijeme.

 

Prolaznost života - što još reći:

kud odoste ni krivi ni dužni?

Sanjam. Mislim - snovi su mi ružni

al’ istinu ne želim poreći.

 

Duša uvijek ide Stvoritelju

spremamo se tome od rođenja.

I slična su mnoga snoviđenja

al’ ja imam, bar, još jednu želju.

 

Želim da ti proučim Fatihu

ovu pjesmu da posvetim tebi

nikad prije pomislio ne bih,

da mi vječno ostaješ u stihu.

 


  

DILEMA

 

 

 

Ne znam da li tamo da se vratim?

Što da radim u zemlji zločina?

Cijeli život ne mogu da patim

nit` da skrivam tugu u očima.

 

Mada čeznem za tihim vrbakom

misli bježe u minule dane

šetam starim blatnjavim sokakom

ne bil` sreo drage mi jarane.

 

Nema više smijeha prijatelja

- kog' ukletom mahalom da gledam?

Podlo ubijeni i ljudi i želja

- ponos dvaput pogaziti ne dam.

 

I na kraju - zašto da se vratim?

Nema kuće, ni kućnoga praga

nema više za čime da patim

sve je đavo odnio bez traga.


 

 

NE ŽELIM NIKOM DA SE SVETIM

 

 

 

Ne mogu da sudim, nit` prijetim

za sve one neljudske gadosti

moje srce ne poznaje radosti:

- al` ne želim nikom da se svetim!

 

Gdje nestade– uspomeno draga?

Vrijeme sretno u nepovrat ode.

Nabujaše čudne mutne vode

u momentu sve nesta bez traga.

 

Sretnih dana ponovo se sjetim,

volio bih tugu znati s'kriti

nikad neću nikom sluga biti

nikad neću nikom da se svetim.

 

Predugo sam sanjao slobodu

i maštao da lutam bez cilja

zvijezda jedna bila je vodilja

od svih što sijaše na Svodu.

 

Opet želim Svemirom da letim

sam bez ptica, bez pasa čuvara

s blagoslovom moga Gospodara:

- da ne smijem nikom da se svetim.

 

 


 

NADA

 

 

Nekad voljeh - normalne stvari

s ushićenjem - čekah nova jutra

i nadah se - biće bolje sutra

sada ne znam - što je to u stvari?

Nekad voljeh normalne stvari!

 

Ovo vrijeme - nikako da shvatim

izrod vlada - nekad ljudi bjehu

jasno mi je - svjesno trče grijehu

u dubini duše – noću tiho patim.

Ovo vrijeme nikako da shvatim!

 

A duša moja - sada je skoro prazna

jer vrijeme je - i loše i tmurno

jedno samo - sada je sigurno:

desio se zločin - ali gdje je kazna?

A duša moja sada je skoro prazna!

 

Još se sjećam dragih prijatelja!

mnogi od njih - nisu više živi

otišli su - ni dužni ni krivi

britka pravda - osta pusta želja.

Još se sjećam dragih prijatelja!

 

Gospodaru - podari mi snage

a i voljenim - u dženetu mjesto

smiluj mi se - da ih sanjam često

i da gledam - te osobe drage.

Gospodaru, podari mi snage!

 

Vrijeme curi - ne vraća se opet,

mi čekamo - boljem se nadamo

ne bi smjelo - da ponovo stradamo:

neću valjda - vječno biti proklet?

Vrijeme curi, ne vraća se opet!

 

 


 

VJEČNI SANAK

 

 

 

Cijeli život - samo treptaj okom

pregršt želja, nadanja i snova,

bijeli nišan ispod jasenova

što ga vrijeme ostavi svjedokom.

Cijeli život - samo treptaj okom.

 

Stvarnost - jedan uvehnuo cvijetak

vrele suze uspomene bude,

vječni sanak i mir rodne grude

tu bijahu i kraj i početak.

Stvarnost - jedan uvehnuo cvijetak.

 

Cijeli život - samo par koraka

Sjaj kandilja, ezan sa munare

noć što pada na krovove stare

akšam iznad kevljanskih sokaka.

Cijeli život - samo par koraka.

 

Skrivene tajne - šarene sehare

djevojačkog razmotanog ruha,

prejak miris prvog miloduha

što nadjača ruže i behare.

Skrivene tajne - sarene sehare.

 

Samo želja ostade na kraju

jednostavna, ljudska, neskrivena,

toplim glasom majke izrečena

a te riječi vječno će da traju.

Samo želja ostade na kraju….

 

 


 

ZVIJEZDA

 

 

 

Godine te najviše zvijezda je palo

to bijahu pusti dani bez radosti.

Volio bih da je tada vrijeme stalo

da ne idu ljudi u cvijetu mladosti.

 

Bože, što li biva kada zvijezda padne?

Da li je istina da se život gasi?

Pucati u ljude - to su stvari gadne

sve knjige nas uče da se život spasi.

 

Ležeći pod svodom gledam gdje je moja

i pogledom tražim samo one male

no, očito ovo nije noć heroja

odlaze sa zorom, noćas nisu pale.

 

Vjerovatno da je ubijanje stalo

da sa njim prestaju i ti strašni snovi

običnom smrtniku potrebno je malo

da sutra započne negdje život novi.

 

Jutro tiho sviće, mahala se budi,

još uvijek tražim treptalice moje

poslije golgote - ostalo je ljudi

u miru nek’ žive - zvijezde nek' se roje.

 

 

 


 

RECENZIJA

 

 

Recenzija na rukopis „Sjećanja na Donju Mahalu“, autora Mehe Jakupovića.

 

 

MARKIRANJE AMBISA IZMEĐU ČOVJEKA I ZVIJERI

 

 

Nesumnjivo da se u slučaju spisateljskog angažmana bosansko-hercegovačke dijaspore radi o svojevrsnom fenomenu - koja osim potrebe da zapišu uzavrele misli i osjećaje, da ovjekovječe nemir i nadu, odbačena i zaboravljena u dalekom svijetu, ima žarku želju i da svoja autorska djela prezentira u domovini. Usredsređena volja prelazi raznovrsne barijere, u lepezi od materijalnih do duhovnih, od trivijalnih do složenih, i uspjeva da opredmeti nepoželjno i neponovljivo iskustvo kolektivnog stradanja – gdje im je bez mogućnosti izbora dodjeljena uloga nemoćne ŽRTVE – od strane indolentnog civilizacijskog obzira. Pero i papir su nepouzdani pri opisu svođenja ČOVJEKU na golu fizičku egzistenciju i flagrantnim prepuštanjem ljudskih sudbina zlotvorskoj hirovitosti. Ožiljak SRAMA ostao je na licu Evrope i Svijeta oglušavanjem o sudbine nevinih civila ostavljenih u kandžama fašizma – na kraju dvadesetog stoljeća: nepojmljivo je bilo pomisliti da će se otvarati na stotine MONSTRUOZNIH LOGORA SMRTI u srcu Balkana, i da će pred očima CIVILIZIRANOG SVIJETA još godinama neometano provoditi golgotu nad nedužnim ljudima – samo zbog njihovog IMENA! Količina zla i svirepost zločina paralizuju kultivisan razum i ljudski intelekt zanijemi.

 

Kakvu poeziju možemo očekivati od preživjelih logoraša – što su se danima i noćima, mjesecima i godinama klatili na niti života i smrti: oči u oči sa zvijerima u ljudskom oličenju?

 

Mnogo godina kasnije bosanskohercegovačka dijaspora – KRUNSKI SVJEDOK ZLOČINA - progovara sjetnom pjesmom kompresovane tuge i nesnosnog bola, urezujući u civilizacijsko pamćenje opominjujuće humanističke pouke, trnovite spoznaje iskristalizirane na sopstvenom tragičnom iskustvu. Nemušta poruka ČOVJEKU je nedvosmislena: KOLEKTIVNI ZABORAV može biti pogubniji od samog varvarstva; dakle, neosuđivanjem zločina indirektno se uzima učešće u njemu – u prošlom, sadašnjem ili nekom budućem!

 

Pjesnici se bave sobom, svojom životnom empirijom – a kada bh-dijaspora ponire u mračne katakombe sopstvenog iskustva nužno se bavi – ČOVJEKOM i SVIJETOM – civilizacijom i humanizmom, istinom i pravdom, smislom života i čovjekovog bivstvovanja na Zemlji i u Kosmosu. Nimalo jednostavna materija! – dakako, to je sfera ljudskog egziste-ncijalizma duhovno-materijalnog svojstva, te je s toga najko-mpleksnija moguća sfera: za ljudski um - da pojmi i duh obuhvati smislom; te da usijanu lavu spoznaje nosi neizvjesnim stazama života: AMANET PLEMENITOSTI - i baklju humanizma preda novim generacijama – da ne budu u zabludi i odrođeni sami od sebe zbog ambisa nesagledivog zlotvorovog zla! U fokusu smisla nade - ZEMLJA JE BOSNA - i njen bosanski čovjek koji kroz stoljeća i milenije trpi progon i pomor, a sam praktikuje duh tolerancije prema drugom i drugačijem – i pri tome prkosno i uspravno stoji i opstaje na pozornici svijeta – na braniku ČOVJEKA i CIVILIZACIJE.

 

Gen kodiranog altruizma je probuđen pjesmom – a dok BOSNA pjeva Svijet ima smisla, a i život i smrt – i za čovjeka ima nade. Meho Jakupović nam svojim stihovima dočarava dubine tolerantnosti i strukturu sabura – čime se uspješno brani dostojanstvo čovjeka – protiv kog je okrenuta OGOLJENA SILA ZLA; i kroz čije pjesme se priziva POŽELJAN SVIJET – koji je zamračen svirepim zločinom, koji nije adekvatno kažnjen, srazmjerno prouzrokovanom okeanu nesreće, bola i tuge nad nevinim ljudima. Pjesnik nam spoznatljivom slikom širom otvara vrata TAJNE, vrata percepcije svijeta i života – ONAKVOG KAKAV JESTE – bez vještačkih boja i imaginarnih mirisa, postavljajući fundamentalne pojmove, kao što su – ljubav i mržnja, žrtva i zločin, nada i beznađe, emocije i razum – u okvire koji formiraju OKALJENU SVIJEST, a na koju se jedino može osloniti ČOVJEK - čovjek koji ne prihvata da njime ovladaju niske strasti koje ga odrođuju od kulture i civilizacije, te u konačnici svode na zvjerstvo.

 

Pjesme Mehe Jakupovića su etički duboko utemeljene – i on čitaocu između redova saopćava da samo vjerne sluge VJEČNOG PRINCIPA - koji odvaja istinu od laži, pravdu od nepravde, slobodu od prisile, čovjeka od zvijeri – imaju privilegiju da VIDE, i u najtamnijem mraku zločina, NADU za ČOVJEKA, pod uslovom da se ne pokolebaju i odbiju da postanu kao-i-oni koji su stali pod zastavu nečovječnog. Taj ambis između ČOVJEKA i ZVIJERI, u tamnoj noći zločina, svede se na paukovu nit koja promiče čovjeku lišenog NADE! Zato, kada pjesnik kaže: „Nadamo se boljem!“, ne treba smetnuti s uma da to šapuću suhe usne ispod kame – sa koje kapa nevina krv. Stihovi sa tih razina čine tektonska pomjeranja u svijesti – gdje same riječi dobivaju smisao kroz egristencijalnu dramaturgiju ljudskog života, života koji je izgubio oslonac civilizacijske zaštite i vrijednosti.

 

Pjesnik Jakupović zločin lišava smisla, a zlotvora sna, dostoja-nstvenim povratkom na srušeno ognjište sa kog je svirepo protjeran. Stajući u sopstvene stope nakon golgote i mnogo godina ispunjenih bolom i tugom – zatvara krug uzaludnog nastojanja da se putem genocida gradi sreća: OSTAVLJAJUĆI VJEČNU PORUKU za-sve-one-koji-poruke-traže, kao sigurne orijentire prema ljudskom dostojanstvu i ponosu čovjeka. Meho Jakupović pečatom duha - pjesmom gdje nema mjesta mržnji –u sferi Vječnosti svjedoči o pobjedi LJUDSKOG nad ZVJERSKIM! Umjetnost je samo forma a riječi sredstvo da bi se UZVIŠENI CILJ ČOVJEKA – da-bude-čovjekom, kultivisanim bićem –uzdigao na pijedestal ljudske vrline, na zenit kolektivne svijesti, težnji i pamćenja.

 

Obradovan sam činjenicom što imam priliku da ljubiteljima odgovorno-pisane-riječi toplo preporučim da se upoznaju sa poetskim autorskim prvjencem pjesnika Mehe Jakupovića.

 

Ibrahim Osmanbašić

 

Sarajevo;16. juni, 2010. godine.


O AUTORU

 

 

 

Meho Jakupović je rođen 06.03.1958. godine u Kevljanima, kao drugo od desetoro djece Almase (Husić) i Mehmeda Jakupovića-Meša. Osnovnu školu pohađa u Prijedoru, Petrovom Gaju i Omarskoj. Željezničku tehničku školu “Ivan Krndelj” završava 1977.godine u Vogošći.

 

Živio i radio u Omarskoj kao otpra-vnik vozova do 23.05.1992 godine. Sa Semirom (Halak) zasniva brak 1988. godine, i imaju dva sina - Adnana i Amara. Tokom agresije na BiH doživljava sudbinu uhapšenik, logoraš i prognanik. Banja Luku napuštam 06.04.1993. godine, vrlo kratko boravi u Travniku, Zenici i Tarčinu, a godinu i po dana boravi u Jablanici. U Hrvatsku odlazi 01.10.1994 godine, a u Englesku (London) dolazi 05.11.1994. godine, gdje živim i danas.

 

Poeziju pišem dugo, nažalost sav materijal ostaje u Omarskoj, gdje mu se gubi svaki trag. Preživljava jedino pjesma “Ne plači Marija” napisana 1976. godine, jer je autor zna napamet. Objavljuje u “Haber”-u, jedinom listu, koji izlazi u UK. 2007. godine gostujem kao pisac iz dijaspore u Skenderiji (Dom mladih), gdje se otvara prostora za širu prezentuju pjesničkog stvaralaštva.

 

Kroz kontinuiranu saradnju sa Udruženjem za kulturu-Novo Sarajevo (KNS) od 2008. godine učesnik je više književnih mani-festacija, a pjesme su mu uvrštene u dvije zajedničkih zbirke autora: “Gravitacija riječi” i “Balkansko pero” u sklopu međunarodne kulturne manifestacije “Novosarajevski književni susreti”.

 

 

Čudni su putevi Gospodnji



Čudni su putevi Gospodnji


Erik dođe, nekoliko vjekova, prije ostalih.
Ispunjen snagom i mudrosšću, ali bez vjere.
Ofarbajte kip slobode u crveno.
Ne zbog nadimka njegova, niti boje mundira vasih.
Nego zbog onih, koje on zateče, na zemlji pradjedovskoj.
Zbog noći “dugih noževa”.
Odavno stoji kamen istine, krunski svjedok u “novom svijetu”.
Zaboravimo i Odina i Manitua.
Poslušajmo što nam to kardinali imaju reći.
“Pogriješio jesi ali proglasićemo te svetim”.







Dilema

Ne znam da li tamo da se vratim?

Sto da radim u zemlji zlocina?

Cijeli zivot ne mogu da patim,

nit` da skrivam tugu u ocima.

Mada ceznem,za svakim vrbakom,

misli bjeze u minule dane.

Setam mojim,blatnjavim sokakom,

ne bil` sreo,drage mi jarane.

Nema vise,mojih prijatelja,

koga onda,mahalom da gledam?

Ubijeni i oni i zelja.

Ponos dvaput, pogaziti nedam.

I na kraju,zasto da se vratim?

Nema kuce,ni kucnoga praga.

Nema vise za cime da patim,

sve je đavo,odnio do vraga.




Nada



Nekad voljeh,sve normalne stvari,

s ushicenjem,cekah nova jutra.

I nadah se,bice bolje sutra,

sada ne znam,sto je to u stvari.

Ovo vrijeme nikako da shvatim,

mnogi od njih,nekad ljudi bjese.

Jasno mi je, oni svjesno grijese,

u dubini duse,tiho patim.

A ona je sada, skoro prazna,

jer vrijeme je i lose i tmurno.

Samo jedno, sada je sigurno,

to je zlocin,ali gdje je kazna?

Jos se sjecam,dragih prijatelja,

mnogi od njih,nisu vise zivi.

Otisli su,ni duzni ni krivi,

pusta pravda,osta samo zelja.

Gospdaru,podari mi snage,

a i njima u dzenetu mjesto.

Smiluj mi se,da ih sanjam cesto,

da gledam te,osobe mi drage.

Vrijeme curi,ne vraca se opet,

mi cekamo,boljem se nadamo.

Ne bih smjelo,opet da stradamo,

ne cu valjda,vjecno biti proklet?







Zvijezda



Te godine,najvise zvijezda je palo,

to bijahu pusti,dani bez radosti.

Volio bih tada,da je vrijeme stalo,

da ne idu ljudi,u cvijetu mladosti.

Boze sto li bjese,to kad zvijezda padne?

Da li je istina,da se zivot gasi?

Pucati u ljude,to su stvari gadne,

sve knjige nas uce,da se zivot spasi.

Lezeci pod svodom,gledam gdje je moja,

i pogledom trazim,samo one male.

No ocito ovo,nije noc heroja,

odlaze sa zorom,nocas nisu pale.

Vjerovatno da je, ubijanje stalo,

a sa njim prestaju,svi ti strasni snovi.

Obicnom smrtniku, potrebno je malo,

da sutra zapocne,negdje zivot novi.

Malo je do jutra,mahala se budi,

jedva primjecujem,one male moje.

Poslije sve golgote,ostalo je ljudi,

u miru nek` zive,zvijezde neka stoje.





Ja ne zelim nikom da se svetim


Ja ne mogu, da sudim nit` prijetim,

za sve one, neljudske gadosti.

Moje srce,ne pozna radosti,

al` ne zelim, nikom da se svetim.

Kud` nesta ti, uspomeno draga,

vrijeme sretno u nepovrat ode.

Nadodjose, cudne,mutne vode,

u momentu, sve nesta bez traga.

Ponovo se sretnih dana sjetim,

volio bih tugu, znati skriti.

Nikad necu, nikom sluga biti,

nikad necu, nikom da se svetim.

Predugo sam, sanjao slobodu,

i mastao, da lutam bez cilja.

Samo jedna,bila je vodilja,

od svih zvijezda, sto sjase na svodu.

Opet zelim, svemirom da letim,

sam ,bez ptica, bez pasa cuvara.

S blagoslovom, moga gospodara,

Da ne smijem, nikom da se svetim.

Peuzeto: www.kns.ba